Odmah su mi rekli da štetu neće platiti jer da je njihov osiguranik izgubio kontrolu nad vozilom jer mu je naglo pozlilo, a radilo se o infarktu, dakle, po njihovom, o slučaju za koji nije kriv njihov osiguranik pa ne odgovaraju ni oni


Motorno vozilo u prometu je opasna stvar, a opasnost se povećava kad je opasnost od prirode motornog vozila (motorni pogon, brzina, mogućnost otkazivanja mehanizama vozila i sl.) kombinirana s opasnošću koju predstavlja vozač, dakle, ljudski faktor (nesavjesno ponašanje, kršenje propisa, ali i određena svojstva, kao što su kronične i akutne bolesti, slab vid, i sl.). 
Da je to tako uvjerio se i naš čitatelj T. Z. koji je imao "... sudar s drugim vozačem na lokalnoj cesti na način da je taj drugi vozač prešao na lijevu stranu ceste i udario u moje vozilo. Šteta nije bila velika, pa nisam zvao policiju, a drugi vozač je, nakon ošamućenosti koja je trajala dvadesetak minuta, telefonirao sinu da dođe i ovaj ga je odvezao s mjesta nezgode... Prijavio sam štetu osiguratelju kod kojega je osiguran taj drugi vozač. Međutim, tamo su mi odmah rekli da štetu neće platiti jer da je njihov osiguranik izgubio kontrolu nad vozilom jer mu je naglo pozlilo, a radilo se o infarktu, dakle, po njihovom, o slučaju za koji nije kriv njihov osiguranik pa ne odgovaraju ni oni. Da je infarkt postojao navodno je dokazano liječničkom dokumentacijom koja je pisana desetak dana iza nastanka nezgode...".

Slučaj se mora rješavati sukladno odredbi čl.1072. Zakona o obveznim odnosima u prometu koji uređuje međusobne odštetne zahtjeve vlasnika motornih vozila u slučaju štete uzrokovane vozilima u pogonu (sudar). Oni jedan drugome odgovaraju po načelu krivnje.

Prema tim odredbama kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik koji je isključivo kriv za štetni događaj (st.1. čl. 1072.). Ako nema krivnje nijednog vlasnika, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtjeva što drugo(st.3. čl. 1072.).
Dakle, u konkretnom slučaju našeg čitatelja T.Z., ako prihvatimo tezu da je drugi vozač prešao na lijevu stranu ceste jer mu je zbog infarkta pozlilo, radi se o slučaju (casus). Slučaj je takav događaj za koji štetnik kojega se odgovornost temelji na načelu krivnje, tj. subjektivne odgovornosti, neće odgovarati (staro pravilo još od mudrih Rimljana glasi: za slučaj nitko ne odgovara, slučaj pogađa vlasnika), a to znači da ne odgovara ni njegov osiguratelj, odnosno – pošto nema krivnje nijednog vozača za nastali sudar i štetu – načelno bi T. Z. mogao dobiti naknadu polovice pretrpljene štete. 

Međutim, sudska praksa je vrlo često, razmatrajući slučajeve (ne)odgovornosti za slučaj, kad nema nikakve krivnje na oštećenome, primjenjivala načelo pravičnosti, kao korektiv načela odgovornosti na jednake dijelove, posebno u slučajevima kad postoji osiguranje odgovornosti štetnika za štetu uzrokovanu trećim osobama. Mislimo da bi i u sl. T. Z.-osiguratelj trebao primjeniti to načelo i platiti ukupnu štetu koju T. Z. trpi.