Zakon o osiguranju nastojao je slijediti odredbe EU direktiva o osiguranju, pa i odredbu o obvezi osiguratelja da (budućem) ugovaratelju osiguranja dadne određene informacije o sebi i ugovoru o osiguranju. U čl.89. propisao je obvezu osigurateljima da ugovaratelju osiguranja prije sklapanja ugovora o osiguranju (iako u naslovu čl. 89. kaže "kod sklapanja") pismeno dadne informacije: o sebi (tvrtka, pravno-organizacijski oblik, sjedište, naziv društva i podružnice koja sklapa ugovor), o općim uvjetima osiguranja i pravu koje se primjenjuje na ugovor, o vremenu trajanja ugovora o osiguranju, pravilima i uvjetima za raskid ugovora (Zakon govori o odstupanju od ugovora), o premiji osiguranja ( visini, načinu plaćanja, visini poreza i drugih troškova koji se plaćaju pored premije), roku na koji ugovor vezuje ponuditelja, pravu na opoziv odnosno odstupanje, o načinu rješavanja sporova s osiguranikom, o nadležnom nadzornom tijelu koje vrši nadzor nad osigurateljima… Kad se radi o osiguranju života, osiguratelj mora dati i informacije o osnovici i mjerilima za sudjelovanje u dobiti, tablicama otkupne vrijednosti, pravima na kapitalizaciju ugovorene osigurane svote, poreznom sustavu koji se odnosi na osiguranje života, o prospektu fonda i posebno o strukturi ulaganja - ako je osiguranje života povezano s investicijskim fondom. Iz popisa obveza vidljivo je zbog čega se zakonodavac odlučio za ovakvu komunikaciju osiguratelja i budućeg ugovaratelja osiguranja. Želio je osigurati ugovaratelju osiguranja informacije o osiguratelju, o uvjetima osiguranja, o najvažnijim pravima i obvezama iz ugovora o osiguranju, a sve sa svrhom da budući ugovaratelj razmisli da li će s takvim osigurateljem i pod tim uvjetima sklopiti ugovor o osiguranju. Dakle, cilj odredbe je prvenstveno zaštita potrošača osigurateljne usluge. To se vidi ci iz odredbe čl. 91. prema kojoj pismena obavijest mora biti napisana na pregledan i ugovaratelju osiguranja razumljiv način. Nažalost, ova odredba ZOS-a ostala je za sada mrtvo slovo na papiru. Osiguratelji ne izvršavaju tu odredbu. Nije im za zamjeriti, jer ni osiguratelji u zemljama EU, s duljim iskustvom u primjeni ove odredbe, imaju vrlo mnogo poteškoća s njenim izvršavanjem. Problem je ponajprije tehničke prirode. Naime, najveći broj ugovora o osiguranju je ugovor po pristupu, sklapaju se neposredno, dakle, razmjenom ponude i prihvatom te ponude. Zamislite vozača koji je obvezan osigurati svoju odgovornost za štetu uzrokovanu vozilom u prometu (obvezno osiguranje), koji dođe na šalter (tehničkog pregleda) i želi sklopiti ugovor o osiguranju. Koje pismene informacije prije sklapanja ugovora može pročitati? Ako pročita uvjete osiguranja - učinio je puno. Stoga su neki europski osiguratelji ovaj problem riješili na način da podatke koje propisuje zakon šalju ugovaratelju osiguranja nakon što je ugovor sklopljen. To ima smisla u zemljama čije zakonodavstvo predviđa pravo ugovaratelja da u određenom roku nakon potpisa ugovora o osiguranju od istoga odustane. Naše pravo to ne predviđa, pa bi takva mjera bila bez puno smisla. Ipak, kod ugovora kod kojih budući ugovaratelj osiguranja ima vremena za razmišljanje, odredba zakonodavca ima smisla i na njenom izvršavanju treba insistirati. Dakle, siliti osiguratelje da budućem ugovaratelju predaju pismeno sve informacije koje traži zakonodavac prije sklapanja ugovora o osiguranju.