O problemu invalidnih osoba u nas se počelo više govoriti zadnjih godina, zahvaljujući činjenici da je iz Domovinskog rata mnogo ljudi izišlo kao invalid. Naravno, nije to jedini razlog. Društvo postaje svjesno potrebe posebnog tretmana invalidnih osoba i njihove resocijalizacije, od sportskih aktivnosti i takmičenja do gospodarske i ine djelatnosti. Što se osiguranja tiče, mora se priznati da je ta kategorija osoba odista u cijelosti zanemarena. One se ili ne primaju u osiguranje života i osiguranje od posljedica nezgode ili se primaju uz posebne ponižavajuće uvjete osiguranja svrstane pod naslov "anormalni rizici" i, jasno, s premijom koja je znatno viša od premije za ostalu populaciju. Zato je ovih dana, u pripremi Dana hrvatskog osiguranja 2004., koji se održavaju u studenome u Opatiji, sa zanimanjem, a može se reći i iznenađenjem, primljeno pismo Društva tjelesnih invalida, u kojima traže sudjelovanje na Danima osiguranja i postavljanje teme "invalidi i osiguranje" na dnevni red dana. Prema navodima Društva tjelesnih invalida, broj osoba s invalidnošću kreće se oko 10% i većinom se svrstavaju u siromašnu populaciju. To, dakle, znači da - s jedne strane imaju mogućnost osiguranja za pooštrene uvjete i veću premiju od zdravih osoba, a s druge strane. njihove platežne mogućnosti su manje nego one zdravih osoba. Ne čudi stoga činjenica da ih je gotovo zanemarivi broj osigurano. "Neznanje, nemar i diskriminacija, društveni su činitelji koji su kroz povijest izolirali osobe s invalidnošću, usporavajući njihov napredak. "To u cijelosti vrijedi i za osiguranje. Stoga je njihov apel da"... i u postojećem sustavu životnog osiguranja treba osmisliti način otklanjanja diskriminacije prema osobama s težim stupnjem fizičkog oštećenja organizma ili mentalne zaostalosti te i njihove potrebe obuhvatiti solidarizacijom i disperzijom osiguravajućeg rizika i mogućnosti da koriste institute životnih osiguranja..., ne samo opravdan već je i putokaz kojim bi i naši osiguratelji u svom odnosu prema invalidnim osobama mogli krenuti. Solidarnost i disperzija rizika na širi krug osoba izloženih istom riziku u temeljima su svakog osiguranja. Ta solidarnost i disperzija rizika mogla bi se naći i za invalidne osobe, prvo na razini njih samih, preko kolektivnih i grupnih osiguranja, za što su, svakako u prvom redu, pozvane njihove organizacije i udruge, a potom - na razini svih osiguranih osoba, za što bi se trebali pobrinuti osiguratelji kroz svoje uvjete i tarife osiguranja. Za nadati se da će konačno uspostavljeni dijalog između invalida i osiguratelja imati nastavak s dobrim konačnim rezultatom.