Nematerijalnu štetu je, upravo zbog toga što je nematerijalna, vrlo teško definirati. Pravo je stoga vrlo pragmatično. Svaki pravni sustav, naime, određuje koje vidove oštećenja života ili zdravlja štiti, odnosno, kod kojih vidova nematerijalne štete postoji obveza štetnika na plaćanje naknade. Pri tome svaka pravna grana ima vlastitu definiciju nematerijalne štete, koja s definicijom druge pravne grane ne mora imati ništa zajedničko. Kod nas se to najbolje vidi kod slučajeva naknade nematerijalne štete prema odredbama članka 200. Zakona o obveznim odnosima, a koje se odnose na odgovornost štetnika za određene, tim člankom navedene, vidove nematerijalne štete. Među njima je i pravo ozlijeđenoga tražiti naknadu štete zbog pretrpljenih psihičkih bolova, zbog smanjene životne aktivnosti, koju i pravnici i laici najčešće nazivaju trajnom invalidnošću ili ulaganjem pojačanih napora. O trajnoj invalidnosti govore i propisi socijalnog osiguranja, koji za slučaj trajne invalidnosti svojim osiguranicima priznaju određenu naknadu pod nazivom invalidnina. Jesu li, dakle, naknada za psihičke boli zbog smanjenja životne sposobnosti ili trajna invalidnost i invalidnina iz socijalnog osiguranja identične? Ako su identične, znači li to da za istu štetu oštećeni dobiva dvostruku naknadu, jedanput od osiguratelja, a drugi put od socijalnog osiguranja? Ili, treba li naknadu koju oštećeni dobiva od osiguratelja umanjiti za iznos primljene invalidnine koju mu priznaje socijalno osiguranje? Stvar kompliciraju i propisi socijalnog osiguranja koji, nerijetko, daju pravo socijalnom osiguranju tražiti od osiguratelja regres iznosa isplaćenih svome osiguraniku s naslova invalidnine. U traženju odgovora na postavljena pitanja i naša sudska praksa godinama luta uzaludno nastojeći naći istosmjeran put i uvesti pravnu sigurnost u tu prilično konfuznu materiju. Stajališta pojedinih sudova vrlo često se razlikuju i po tome o kojoj kategoriji oštećenih se radi.Tako u jednoj presudi Županijskog suda Rijeka, br. Gž 2547/00 od 04.04.2000., g., čitamo: "U svezi s žalbenim navodom tuženika (osiguratelja, op. M. Ć.) u kojem ističe da je tužitelj (oštećeni, ozlijeđeni - op. M. Ć.) ostvario određena prava prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata... jer mu je priznat status invalida VII skupine i da je u tom smislu iznose koje je primio na ime osobne invalidnine tužitelju trebalo uračunati u predmetnu naknadu, ističe se da je sud prvoga stupnja pravilno primjenio materijalno pravo kada navedena primanja nije uračunao tužitelju u dosuđenu naknadu. To stoga što osobnu invalidninu ostvaruju samo one osobe kod kojih je do tjelesnog oštećenja došlo prilikom obavljanja vojne službe u ratu ili miru. Ta primanja pripadaju vojnim invalidima (kao što je tužitelj) bez obzira na njihovo imovno stanje, prihode iz radnog odnosa, mirovinskog ili invalidskog osiguranja ili prihode ostvarene s bilo koje druge osnove i ona se određuju u mjesečnoj svoti prema grupi oštećenja organizma invalida... pa, jer se radi o primanjima specifičnog karaktera, a ne o primanjima iz osnove osiguranja,ne uračunavaju se ni u izgubljenu zaradu ni u naknadu za pojačane napore. "Teško bi se moglo reći da nam je nakon ovog objašnjenja problem nešto jasniji".