Vrlo su česti slučajevi da osobe stradale u nezgodama (prometnim, na radu i sl.) imaju trajne posljedice koje utječu na zdravlje i radnu sposobnost. Često u tolikom stupnju da ozlijeđeni više ne može obavljati isti posao kojega je do tada obavljao. Ako je njegova nesposobnost takve prirode da više ne može obavljati nikakav posao, dakle da je radno potpuno nesposoban, štetnik odnosno osiguratelj štetnika dužan mu je naknaditi štetu zbog izgubljene zarade. Problem se, međutim, javlja ako je njegova preostala sposobnost dostatna za obavljanje drugih poslova, ali - u situaciji kakva je danas kod nas - te druge poslove jednostavno nije moguće naći, dakle, nije se moguće zaposliti. Da li je nemogućnost zaposlenja u uzročno-posljedičnoj vezi s činjenicom da je osoba ozlijeđena i djelomično nesposobna? O odgovoru na to pitanje ovisi pravo oštećenoga na naknadu štete. U jednoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske (br. Rev 3806/94 od 19.03.1998.) zauzeo je stajalište: "Kad je kod oštećenoga nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je preostala sposobnost za obavljanje drugih poslova, okolnost da se nije mogao zaposliti na drugim poslovima, što nije u uzročnoj vezi sa štetnim događanjem, ne daje pravo na naknadu štete s naslova izgubljene zarade". U konkretnom slučaju radilo se o konobarici, koja - zbog prirode posla koji zahtijeva stajanje i hodanje - nije više bio sposobna obavljati konobarske poslove. Sud kaže: "Utvrđeno je, naime, da je tužiteljica ozlijeđena u prometnoj nesreći 1974. g., da je tužena odgovorna za štetu koju tužiteljica ima kao posljedicu nezgode, da je već ranije ostvarila naknadu za nematerijalnu štetu zbog posljedica ozljeđivanja, da je nakon štetnog događaja utvrđeno da je tužiteljica nesposobna za obavljanje poslova koje je obavljala prije nastanka štetnog događaja, ali da je sposobna za druge poslove gdje se manje stoji i hoda, da je tužiteljici priznato pravo na rentu zbog gubitka zarade samo za 18 mjeseci i da je tužiteljica nesposobna za rad na radnom mjestu konobara na kojem je tužiteljica radila. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovoga revizijskoga suda proizlazi da je pravilan zaključak sudova da zahtjev tužiteljice, kojim traži izgubljenu zaradu zbog toga što se ne može zaposliti zbog posljedica povrede, kao i da se njezino zdravstveno stanje pogoršalo, nije osnovan. Proizlazi, dakle, kao ispravno zaključivanje nižestupanjskih sudova da to što tužiteljica nije našla zaposlenje nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa prometnom nezgodom koja se dogodila 1974. i ozljeđivanjem tužiteljice u toj nezgodi". Naravno, nije prijeporno da će štetnik morati platiti eventualne troškove koje bi ozlijeđeni nesposoban za dotadašnji rad imao u procesu prekvalifikacije za druge poslove koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. No, kao što vidimo, dvojbeno je da li činjenica da u novome poslu ne može naći zaposlenje ima uzročno-posljedičnu vezu s nezgodom koja je uzrokovala prekvalifikaciju. Prema citiranom stajalištu Vrhovnog suda takva uzročna veza ne postoji, a to znači da ne postoji niti pravo ozlijeđenoga na naknadu štete zbog gubitka dotadašnjeg posla odnosno zarade.