Brkanje pojmova vrlo često dovodi do nesporazuma između osiguratelja i osiguranika. Nije ni čudo, jer ogromna većina suradnika nisu pravnici pa im se može oprostiti ono što ne razumiju ni stručnjaci, kao što su npr. suci, koji bi trebali ispravno odlučiti o navedenim nesporazumima. Jedan od češćih nesporazuma nastaje kod osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, bez obzira radi li se o obveznom osiguranju od nesretnog slučaja (kao što je to npr. osiguranje putnika u javnom prijevozu) ili o dragovoljnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja (individualno osiguranje, kolektivno osiguranje itd.). Naime, kod osiguranja od posljedica nesretnog slučaja stranke ugovaraju da će osiguratelj isplatiti određenu novčanu svotu u slučaju nastupa smrti ili invalidnosti. Za smrt - sve je jasno. Za invalidnost, međutim, ostaju nejasnoće: što je to invalidnost, kako se ona utvrđuje, koja je funkcija sudskih vještaka u sporu, itd. Te pojmove treba strogo lučiti od instituta naknade štete iz članka 200. stavak I. Zakona o obveznim odnosima, koji govori o pravičnoj naknadi štete za razne vidove nematerijalne štete, među koje svrstava i "pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti", a koje se u svakodnevnom govoru također zove invalidnošću. Kod osiguranja od posljedica nesretnog slučaja ne radi se o naknadi štete. Trpljenje duševnih bolova nije preduvjet isplate naknade odnosno osigurane svote po osiguranju od posljedica nesretnog slučaja. Invalidnost, kao osigurani slučaj uz nastup kojega je vezano pravo na isplatu određenog iznosa novca, definirana je ugovorom o osiguranju, točnije, uvjetima osiguranja. Iako u uvjetima pojedinih osiguratelja ima razlika, prevladava definicija po kojoj se pod invalidnošću podrazumijeva gubitak nekoga organa ili trajni gubitak odnosno umanjenje funkcije nekog organa. Sastavni dio uvjeta osiguranja, dakle, ugovora o osiguranju, jesu tablice invalidnosti. Te tablice nisu ništa drugo nego unaprijed ugovoreni postotak trajnog gubitka ili smanjenja funkcije nekoga organa, kao posljedica osiguranog slučaja - nezgode. O tome koliko će postotaka invalidnosti iznositi pojedina ozljeda odlučuju ugovorene stranke (teoretski), odnosno osiguratelj, koji donosi uvjete osiguranja. U slučaju spora invalidnost se može ocjenjivati po sudskim vještacima. No, ti vještaci ne mogu rabiti nijedne druge tablice invalidnosti osim onih koje su sastavni dio ugovora o osiguranju. Ako je, primjerice, za gubitak jednog oka određena invalidnost od 15% vještak ne može dokazivati da je postotak invalidnosti 50%. Ali ni obratno: ako je za gubitak jednog oka ugovorena invalidnost od 70%, vještak ne može dokazivati da je to 50%! U jednom predmetu (Vrhovni sud RH-e, Rev 2433/98 od 17.VII 2001. g.) čitamo: "Prolazeći od toga da je policom osiguranja kod tuženika ugovoreno osiguranje putnika za slučaj invalidnosti od 10.000 kn..., te činjenice da je provedenim liječničkim vještačenjem utvrđeno da zbog ozljeđivanja tužiteljice kod nje postoji smanjenje životne i radne sposobnosti od 45%, nižestupanjski su sudovi tužiteljici s osnove ugovornog osiguranja od invalidnosti dosudili 45% od ugovorenog iznosa osiguranja, tj. 4.500,00 kn. Pritom su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da se radi o ugovornom osiguranju, a sastavni dio kojega čine Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja zajedno s Tablicom invaliditeta za određivanje trajnog gubitka opće radne sposobnosti zbog nesretnog slučaja... Dakle, određivanje stupnja invaliditeta, a što je pretpostavka za određivanje visine pripadajuće naknade s te osnove, nije moguće mimo kriterija iz Općih uvjeta i Tablica invaliditeta.