Osiguratelji su jedva uvjerili javnost da im promjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama i uvođenje granice tolerantnosti na koncentraciju alkohola u krvi od 0,00 promila neće donijeti "bogatstvo", a već su se našli pred novim, neočekivanim, problemom: čisteći vlastito dvorište Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje susreo se s problemom nenaplaćenih troškova liječenja svojih klijenata stradalih u prometnim nesrećama. Naravno, za nagomilane račune, koji se procjenjuju na nekoliko stotina milijuna kuna, traži se dužnik. Našlo ga se u auto osigurateljima, koji su "krivi" što sami nisu tražili i plaćali takve račune. Vjerojatno HZZO ni sada ne bi išao u naplatu regresnih potraživanja da se nije dosjetio, kako sami tvrde, vrlo jednostavnoj i spasonosnoj formuli: pošto sami nemamo stručnu službu, ili imamo ali zašto ljude mučiti, cijeli posao naplate predat će se odvjetnicima. To nas, kako kažu, neće ništa stajati, jer troškove zastupanja ionako plaćaju osiguratelji. I doista, smišljeno - učinjeno: zaredali su (odvjetnički) odštetni zahtjevi u ime i za račun HZZO-a, uz traženje troška zastupanja u visini tarife za sastav zahtjeva i dva ročišta. Tek tad se vidjelo da je račun pravljen bez krčmara. Zašto bi osiguratelji plaćali troškove odvjetničkog zastupanja koje nisu ni tražili ni uzrokovali. Ako HZZO nema dovoljno stručnih kadrova (a radi se o vrlo jednostavnim poslovima, jer je sva dokumentacija već u predmetima HZZO-a), to bi trebao biti njegov problem, a predaja posla naplate regresa odvjetnicima njegov trošak. Ovako ispada da je naplata regresa troškova liječenja preko odvjetnika upravo odvjetnička ideja, i da je oni nisu dali - nenaplaćeni regresi bi se i dalje gomilali i padali u zastaru. Zašto tako mislimo? Jer su se osiguratelji s takvom "idejom" susreli već osamdesetih godina prošloga stoljeća, a sudeći prema nekim danas angažiranim (s natječajem ili bez njega) odvjetničkim uredima, koji su to bili i onda, nismo daleko od istine. Ondašnji postupak se svodio na to da su odvjetnici "listali" arhive tadašnjeg HZZO-a i izvlačili, istina, samo predmete u kojima je odgovornost bila na stranom osiguratelju. Posao je propao upravo na činjenici da osiguratelji nisu htjeli plaćati ničim skrivljene troškove zastupanja, i - valjalo je tužiti. E, to je već "teži" posao, i to posao koji ne garantira uspjeh. Tako od "dobre" ideje - sve do nedavna - nije bilo ništa. Iz ovoga slijedi zaključak da osiguratelji sigurno neće plaćati odvjetničke troškove u mirnom postupku. A kako će biti u parničnom - vidjet ćemo. U svakom slučaju, neprijeporno je da HZZO ima pravo naplatiti troškove liječenja od štetnika i njegovog osiguratelja. Treba li, međutim, nepotrebno povećavati ukupnu štetu ili učiniti sve da šteta, a time i premija osiguranja, bude manja? Riječ je odista o nepotrebnim troškovima. Potpisnik ovih redaka se uvijek zalagao za pravo oštećenih da ih zastupa profesionalac, kako bi bili u ravnopravnom položaju s osigurateljima. Vjerujemo da je HZZO u stanju stručno i profesionalno sam zastupati svoje interese. Odgovor je, dakle, jasan: postupak regresa treba pojednostaviti i skratiti, kako bi se što prije naplatio i kako bi i osiguratelji što prije znali kako stoje i kolika je ukupno pretrpljena šteta u nekoj prometnoj nesreći. To bi im omogućilo ne samo ispravno bilanciranje već i dobivanje argumenata za eventualno korigiranje premija osiguranja. Uostalom, zašto HZZO i osiguratelji ne bi razmišljali o nekom drugom modelu naplate regresnih potraživanja HZZO? Možda kroz prethodnu raspodjelu premije, kao što to imaju talijanski osiguratelji i nositelji zdravstvenog osiguranja? Takav model smanjuje troškove rada i osiguratelja i socijalnog osiguranja, dakle, u interesu je i jednih i drugih.