Ovih su mi dana istovremeno došle u ruke dvije tiskovine koje govore o osiguranju života. Jedna (Nacional od 10. veljače ove godine) koji tematski obrađuje temu životnih osiguranja u kojoj se detaljno obrađuje hrvatsko tržište osiguranja. Dat je detaljan pregled poslovanja osiguratelja u životnom osiguranju, uporedni prikaz uspješnosti pojedinih osiguravajućih društava u prodaji ove vrste osiguranja u 2003. godini, navedene prednosti i nedostaci životnog osiguranja u odnosu, recimo, na dragovoljno mirovinsko osiguranje. Prognoze za 2004. godinu iz ustiju najodgovornijih menagera životnih osiguranja, koje ohrabruju, jer tržište životnih osiguranja još uvijek nije u potpunosti obrađeno. Jednom rječju - vrlo pozitivan napis. Naravno, prilog je sponzoriran od osiguratelja, pa se može s pravom uputiti zamjerka da je propušteno navesti i mišljenje onih koji su najvažniji - osiguranici po policama životnih osiguranja. Druga pak tiskovina (Zadarski regional od 4. veljače ove godine) također donosi napis o životnim osiguranjima pod vrlo teškim naslovom ("Agenti stranih osiguravajućih društava varaju svakim danom sve više Zadrana!") i još težim podnaslovima ("Prevarilo me austrijsko osiguravajuće društvo", "Loše iskustvo s odštetom", "Razočaranje nakon osiguranja"). U ovoj pak tiskovini nema druge strane - osiguratelja. Nije na meni učiti novinare poštivanju stroga načela "Audiatur et altera pars" - dakle, poslušajmo i drugu stranu, ali nepoštivanje toga načela dovodi do netočnog informiranja i unošenja nepotrebnih tenzija u osigurateljni odnos. Nećemo se previše zadržavati na Nacionalovom prilogu obojenom promidžbenom bojom, ali ćemo se zapitati koliko su čitatelji Zadarskog regionala koji iznose svoje osigurateljne priče u pravu. Već sam naslov dovodi u nedoumicu: da li su ti čitatelji osigurani kod stranih osiguravajućih društava ili kod hrvatskih društava u vlasništvu stranih osoba? Odgovor na to pitanje vrlo je važan. Ako se radi o stranim društvima, koja dakle nisu hrvatska jer nisu registrirana ni ovlaštena obavljati poslove životnih osiguranja u Hrvatskoj, a izjava jednog čitatelja upućuje na to (radi sređivanja isplate osigurane svote išao je u Graz!), onda se radi o poslovanju na crno, preko sumnjivih agenata, na način kojega smo upoznali 90-tih godina prošlog stoljeća i za kojega smo mislili da je definitivno iza nas. Sigurno je da u takvom odnosu osiguranik ne uživa pravnu zaštitu hrvatskog pravnog sustava i da su teškoće koje čitatelji navode doista moguće. Jer - nedostaje stalna veza između agenta takvog osiguratelja, koji proda policu i više se ne pojavljuje, koji se ne može kontrolirati niti pozvati na odgovornost za eventualnu prevaru ili lažno obavještenje osiguraniku. Ako se pak radi o našim osigurateljima u vlasništvu stranih osoba, onda izjave čitatelja o neugodnostima valja svrstati u, nažalost, vrlo česte neporazume osiguratelja i osiguranika, odnosno, u sferu nepoznavanja prava i obveza iz sklopljenog ugovora o osiguranju. Izjavom o agentima osiguranja kao o kriminalnoj organizaciji ("to je mafija i ljudi ne bi trebali nasjedati na njihove priče") ruši se ugled jedne vrlo časne i društveno korisne djelatnosti. Uostalom, činjenica da ovih dana neki naši osiguratelji pošteno pripisuju dobit osiguranicima po policama životnih osiguranja, koja za istekle desetogodišnje police kumulativno iznose 50% dobiti, uz činjenicu da je osiguranik kroz cijelo desetogodišnje razdoblje bio osiguran, pokazuje da olako date paušalne izjave nipošto nisu poštene. Zadarski regional i njegovi čitatelji trebali su prstom uprijeti u konkretnog osiguratelja s kojim su imali problem navodeći činjenice, kako bi se moglo prosuditi jesu li u pravu ili nisu.