Živimo, nažalost, u teškim vremenima. Ni ona koja su prošla, nisu bila lakša. Pa, da li će ikad doći takva da ćemo moći reći da smo zadovoljni i da ne moramo dugovanje na jednoj kartici prebijati dugovanjem na drugoj i tako unedogled? Naši stariji govore da im je još drug Tito obećavao kako će već slijedeća godina, od one što je prošla, biti bolja. Prošlo je puno Tita, puno godina i puno obećanja, ali se malo što pomaklo. Uglavnom, love nema. A treba prebroditi mjesec, platiti režije, školu, gorivo, održavati auto... Danas, kad je i najobičnija plastična boca postala vrijedna, ljudi gledaju i na jednu kunu razlike, pa po neke osnovne životne artikle odlaze u drugi market, ako je tamo jeftinije. No što se događa kad iznenada treba iz džepa izvaditi stotine kuna ili više, na primjer za popravak auta, koji nije bio predviđen, ali se auto odlučio pokvariti i stao je na cesti. Imali smo neki dan slučaj da je za pošteni popravak pokvarenog automobila trebalo potrošiti oko dvije tisuće kuna, o čemu je vlasnik prethodno obaviješten. Nakon neugodnog iznenađenja, samo je kratko rekao: napravite mi što se može za osamsto! Vozilo smo osposobili, ali bez garancije, jer nisu učinjeni svi radovi koje zahtjeva pravilo struke. Što učiniti, vlasnik može zahtijevati i da mu se auto prepili po pola, pa ako to i potpiše, pali pilu... Gospodin je priznao da nema toliko novaca i da mu je to skupo. No, treba napraviti razliku između toga da li je nešto skupo ili je to puno novaca. Popravak automobila nije postaviti nekoliko kvadrata pločica, bojanje novog zida ili obično šišanje. Puno poštovanje prema navedenim poslovima i njihovim izvođačima, ali tu, uglavnom iznenađenja nema jer je sve unaprijed jasno. Zna se koliko je kvadrata i koliko kvadrat košta, a frizura može biti kraća ili duža. Popravak automobila može se zakomplicirati, jer nitko nema nekakav rendgen, pa da na primjer, prije otvaranja motora, u kunu kaže točan iznos popravka. Ako se kaže manje, a ispadne skuplje, stranka nije zadovoljna, jer se pripremila na rečeni iznos. Ako se kaže više, stranka može odustati od popravka. Kod starijih automobila pucanje ili nemogućnost odvijanja samog jednog vijka na nepristupačnom mjestu, može produžiti posao za par sati. Potrošeni sati puta satnica povećavaju iznos popravka. Onda ostane u zraku pitanje zašto je vijak pukao. Sumnja na pucanje više puta od strane vlasnika, prešutno ostane na pogrešci mehaničara. Da ga se nije odvijalo sigurno ne bi pukao sam od sebe. Ali kolega koji me je potaknuo na pisanje ovog teksta ima odgovor: to je isto kao stara fasada na zgradi. Ne diraš li je traje sto godina, samo je takni i ako je slaba, odmah se sva počne urušavati. Da li je onda mehaničar skup? Prije nekoliko godina platio sam «popravak» kompjutera koji trajao doslovno deset minuta, dvjesto kuna. Usporedimo mehaničara s prije spomenutim frizerom! Možda će mi neki frizeri i zamjeriti, no ne sekiram se, i tako ih više ne trebam. Uzmimo prosječnu cijenu sata rada mehaničara-sto kuna. Tu mislimo na srednjeg poduzetnika sa nekoliko zaposlenih ljudi i bez prodaje automobila i dijelova. Frizer po glavi uzima prosječno pedeset kuna. Ako je malo spretniji za sat vremena ošiša tri glave, pa mu je to sto pedeset kuna po satu. Ako netko traži nulericu, ide još i brže. Dovoljna mu je prostorija i od dvadesetak kvadrata, nekoliko stolica, par škara i češljeva. A naš mehaničar minimalno mora imati deset puta veći prostor, pa su već u početku i troškovi toliko veći. Alat se troši i lomi, a svakim danom treba dopunjavati specijalni alat, koji košta. Ispušteno staro ulje i filtere mora posebno pohranjivati i plaćati uništavanje i odvoz. Za kompresore, dizalice i sve električne uređaje mora redovito obavljati ispitivanja i ateste i plaćati. Za vozila na popravku i probnoj vožnji mora plaćati osiguranje, ne daj Bože da se neki auto ošteti. Brzim razvojem novih modela, mehaničari moraju proći specijalizacije i tečajeve. Vrlo su skupi. U ovo vrijeme, teško je ili nemoguće raditi bez testera i kompjutera. Ozbiljniji tester košta od pet tisuća eura, pa na više. Taj uređaj se nikad ne može isplatiti svojim radom, ali je neophodan. Frizer može imati reklamaciju na posao minutu nakon završene frizure, pa može izgubiti još par minuta za popravak. Vlasnik automobila zove mehaničara i nakon godinu dana od obavljenog posla, ako nešto nije u redu. Ne daj Bože da je stvarno greška u poslu, a auto je stao na putu stotine kilometara od njegovog servisa. Ako se prizna reklamacija, treba platiti i troškove šlepera. Nabavi li vam mehaničar dijelove za ugradnju, koji se nakon nekog vremena pokažu neispravnim, može ih reklamirati u skladištu u kojem ih je kupio, i bit će mu zamijenjeni drugima, ali mu nitko neće priznati trošak i izgubljeno vrijeme za ponovnu ugradnju, a pred vlasnikom će se crvenjeti iako do kvara nije došlo njegovom krivicom. I na kraju, ono što je najvažnije: kočnice, upravljački mehanizam, ovjes, sve su to sigurnosni sklopovi zbog kojih se gubi glava ako nešto nije dobro napravljeno. Sad će se netko zapitati: tko te je tjerao u mehaničare, zašto nisi išao za frizera. No, odgovor je jednostavan, ako postoji reinkarnacija, ponovo bih radio isti posao. Poanta ovog teksta nije bila obezvrjeđivati ostala zanimanja, nego vozaču približiti samo neke troškove i probleme s kojima se susrećemo u poslu. Jesu li onda mehaničari zaista skupi?