Temu zastare prava na odštetu češće smo obrađivali na ovome mjestu. No, izgleda da nikada dovoljno upozorenja o važnosti vremena u pravu. Naime, poznato je da vrijeme liječi sve rane. Tako je i u pravnom poretku. Štetnikovo (ne)djelo remeti odnose koje je pravni sustav uredio na određeni način. Nastala šteta jedna je od posljedica toga (ne)djela, koju valja što prije ukloniti, kako bi odnosi između pravnih subjekata mogli biti kao što su bili prije nastale štete. Naravno, zakonodavac ne može u nedogled čekati da oštećeni uredi svoje odnose sa štetnikom. On mu daje određeno vrijeme kroz koje će (sudski) štititi njegovo pravo na odštetu. Protekom toga vremena oštećeni gubi pravo na sudsku zaštitu svoga potraživanja. Prema odredbi članka 376. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Svi problemi nastaju upravo u fiksiranju dana u kojem je šteta nastala, odnosno u kojemu je oštećenik saznao za tu štetu. Možda kod tzv. materijalne štete i nisu tako veliki problemi: kod oštećenja stvari, npr. vozila, ako se vrši popravak, dan saznanja za štetu jeste dan ispostave računa servisera za popravak vozila. Ili, ako se radi o tzv. totalnoj šteti, dan saznanja za štetu može biti dan u kojemu je procjenitelj konstatirao i priopćio oštećenom da je nastala totalna šteta u visini od toliko i toliko kuna. Međutim, veći su problemi, i zbog toga oštećenici češće zapadaju u zastaru, kod naknade tzv. nematerijalne štete. Primjer; oštećeni ima pravo na naknadu štete za pretrpljene fizičke boli zbog ozljeda. Kad je oštećeni saznao za tu vrstu štete? Zabunu unosi činjenicu da on fizičke boli može osjećati godinama. Sudska praksa je stala na stajalište da je oštećeni saznao za taj uvid štete u trenutku kad su boli prestali, ili - ako nisu prestali - danom završetka liječenja. Eventualni kasniji bolovi ulaze u drugu vrstu štete, u tzv. štetu zbog smanjena životne aktivnosti. A dan saznanja za smanjenje životne aktivnosti jeste dan kada se oštećenikovo - ozlijeđenikovo bolesno stanje izliječi, odnosno, kad je izlječenje nemoguće, dan kad se može reći da je takvo stanje stabilizirano i da je poprimilo konačni status. Pri ovoj vrsti naknade zabunu unosi i vrlo čest slučaj nastavljanja liječenja fizikalnom terapijom, što se može ponavljati iz godine u godinu. Prema stajalištu sudova (vidi rješidbu VS Hrvatske, broj Rev 2614/00, od 13.12.2002. god.), nastavak fizikalne terapije ne utječe na prekid zastarjevanja. Zastara počinje teći od dana kad se zdravstveno stanje oštećenika stabiliziralo. Od toga dana, smatra se, oštećeni zna za vrstu i obim štete koju trpi i od toga dana počinje teći trogodišnji (subjektivni) zastarni rok. "Fizikalna terapija se preporuča radi smanjenja tegoba koje tužitelj ima kao posljedicu prometne nesreće…, a nema utjecaja na saznanje tužitelja o opsegu štete i svim elementima njene visine, pa stoga nema utjecaja na početak tijeka zastarjevanja potraživanja naknade štete…", kaže sud u navedenoj rješidbi. Za naknadu štete zbog naruženosti dan saznanja za tu vrstu štete jeste dan kad je postalo sigurno da se naruženost više ne da otkloniti niti bitno smanjiti. Kao što se vidi, za običnog smrtnika prilično komplicirano. Zato savjet: bolje tražiti prije nego kad je prekasno, što bi bilo u skladu s onom "tko se o svome pravu brine - pravo će mu se i dati".