Sudski sporovi protiv osiguravajućih društava, poznato je, znaju trajati godinama. Osiguratelji su često vrlo uporni u nastojanjima da svoja stajališta dokažu i tako uspiju u parnici. U tom cilju spremni su uložiti sva moguća pravna sredstva. Pogotovo ako se radi o tzv. principijelnim pitanjima. Vrijedi to kako za parnice zbog naknade štete (najčešće iz prometne nesreće) tako i u parnicama temeljem ugovora o osiguranju. Problem o kojemu pišemo proizlazi iz činjenice da pravomoćna presuda ne znači da je spor okončan i da oštećenik ili osiguranik, nakon što je prinudnim putem naplatio dosuđeni mu iznos s računa osiguratelja, može mirno spavati. Naime revizija, koju osiguratelj može uložiti kao izvanredni pravni lijek, kad su u pitanju sporna pravna pitanja (na pr. pravna utemeljenost obveze osiguratelja), može biti prihvaćena, što, pravno, cijelu stvar obrće: ono što je oštećenik ili osiguranik na pravu (u pravomoćnoj presudi) naplatio od osiguratelja, prihvaćanjem osiguravateljeve revizije postaje bespravno naplaćivanje, ili kako se pravnici izražavaju, stjecanje bez osnove. Taj pravni institut reguliran je u članku 210. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 4. toga članka "Obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Osigurateljeva uspješna revizija dovela je do kasnijeg otpadanja pravne osnove plaćanja. Drugim riječima, Vrhovni sud je svojom revizijom ustvrdio da su niži sudovi pogriješili i da osiguratelj nije bio u obvezi platiti neki iznos novca. Kako to izgleda u praksi možemo vidjeti na slijedećem primjeru: Dj. I. je kod osiguravajućeg društva C. osigurao svoju zgradu, u koju je tijekom kolovoza 1991. g. nepoznati počinitelj ubacio ili postavio eksploziv, zbog čega je došlo do eksplozije i veće štete u objektu. Zatražio je naknadu štete od osiguratelja koji je odbio izvršiti isplatu pozivom na ugovor o osiguranju po kojemu je ratni odnosno teroristički čin isključen iz osiguranja. Dj. I. je tužio i parnica je tekla tako da je prvostupanjski sud udovoljio tužbenom zahtjevu osiguranika (1992. g.), a tu presudu je potvrdio i drugostupanjski sud (1993. g.), čime je presuda postala pravomoćna i oisguranik Dj. I. je prinudnim putem naplatio utuženi iznos, koji je skinut s računa osiguratelja (1994. g.). Po reviziji osiguratelja Vrhovni sud ukida obje presude, i predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (1996. g.). Prvostupanjski sud ponovno presuđuje u korist Dj. I., no, drugostupanjski sud sada po žalbi osiguratelja preinačuje prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev Dj. I.-a (1997. g.). E, sad Dj. I. podnosi reviziju protiv te presude, a osiguratelj tuži tražeći da mu Dj. I. vrati neosnovano primljeno. Po tužbi osiguratelja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev osiguratelja i nalaže Dj. I.-u da vrati primljeni iznos (2000. g.) a drugostupanjski sud (2003. g.) odbija žalbu Dj. I.-a i potvrđuje presudu prvostupanjskog suda po kojoj Dj. I. mora vratiti neosnovano primljeno. I to ne samo glavnicu, već i kamate od dana podnošenje tužbe (jer se priznaje da je Dj. I. bio savjestan stjecatelj, dakle, u uvjerenju da ima pravo na naplatu od osiguratelja). U ovakvim predmetima, koji su - kao što je vidljivo iz navedenoga primjera - prilično komplicirani, vrijeme igra značajnu ulogu. Zbog toga valja naglasiti da je osiguravateljevo pravo zahtijevati povrat neosnovano isplaćenoga iznosa zastarijeva u roku od 5 godina, računajući od "prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze", a to je dan kad je osiguratelj primio pravomoćnu presudu po kojoj je njegov zahtjev prema Dj. I.-u prihvaćen. Iz navedenoga slijedi savjet: ako parnica nije konačno završena (jer je osiguratelj uložio reviziju) naplaćeni iznos nije pametno odmah potrošiti, jer se u protivnom možete dovesti u situaciju da ne možete vratiti primljeno, a to neće spriječiti osiguratelja da traži izvršenje na vašoj imovini.