Pitanje iz naslova sve si češće postavljaju sudionici na deviznom tržištu. Usprkos većem rastu bruto nacionalnog proizvoda u Europi nego u SAD i Japanu, usprkos ogromnom padu američkih i japanskih burzovnih indeksa, euro nikako da dobije na snazi. Razloga ima više. Prvi od razloga jest da je tržište "naviklo" da euro bude slab i da svako jačanje euro treba prodati, jer će oslabiti.Ovaj razlog nikako ne treba podcijeniti jer od dana kad je euro ugledao svjetlo dana, tržište je primjenjivalo ovu metodu, i to spješno. Jedini ozbiljniji rast eura zabilježen je tijekom prosinca 2000. i siječnja ove godine. Drugi važan razlog koji sprječava rast eura jesu "duge" euro pozicije. Tržište je opet nakupovalo i previše eura, a dnevni trgovci koriste nedostatak kupaca da bi svaki dan prodali eure i tako ga potiskuju sve niže. Naime, nakon što euro padne ispod određene "tehničke" razine oni koji imaju dugačke euro pozicije pridruže se prodavačima ne bi li smanjili preveliku eksponiranost prema euru. Tako dnevni trgovci izvlače korist od svojih akcija. Ali i ta metoda ima nedostataka jer kad euro raste prisiljeni su na brzinu kupovati ne bi li izbjegli gubitke. Stoga je put euru prema parity-ju zapravo otvoren jer je malo prepreka na njemu. Još jedan razlog postoji koji euru onemogućuje oporavak. To su europski investitori koji tvrdoglavo drže svoje novce u SAD. Većina onih koji su prodali američke dionice jer su gubile na cijeni, sada su vlasnici američkih obveznica. Oni računaju da će krenuti u kupovinu dionica kad budu još jeftinije. Stoga ne mijenjaju svoje dolare već pokušavaju izvući korist iz obveznica. Tim više što postoji realna mogućnost da će kamatne stope u SAD i dalje padati, a cijena obveznica rasti. Američki burzovni indeksi iz dana u dan sve više tonu i to bi trebalo oslabiti dolar, ali još uvijek se dolar dobro drži. Dapače ojačao je u proteklih nekoliko dana prema svim važnim valutama. Euro se našao na razini od 92 američka centa nakon što je bio blizu da preskoči razinu 94 centa. Djelomice je tome kriv i veliki pad vrijednosti dionica na Tokijskoj burzi jer su Japanci zbog gubitaka kući prisiljeni repatrirati dio svojih vanjskih ulaganja. Stoga su prodavali eure i kupovali jene što je ubrzalo pad eura. Stoga je nezahvalno procjenjivati kada će euro ojačati. To će se dogoditi kad se stvore uvjeti, a uvjeti su: ne tako duge euro pozicije, odljev kapitala iz SAD nakon daljnjeg pada vrijednosti dionica, dobri podaci iz Europske zajednice i promijenjeni sentiment tržišta. Iz tzv. "dolarskog bloka" dolaze samo crne vijesti. Braća po imenu, drugi dolari, samo nižu nove i nove padove. Australski se dolar našao na samom rubu 50 američkih centi i samo je pitanje vremena kada će potonuti ispod ove važne psihološke granice. Centralna banka Australije ima samo 5 milijardi dolara deviznih rezervi i s tim iznosom ne može braniti vrijednost domaće valute jednako kao i centralna banka Novog Zelanda čiji se dolar odavno nalazi ispod razine 50 američkih centi i sada se približio razini 40 američkih centi. Kanadski dolar preskočio je razinu 1,55 naspram američkom imenjaku i vrlo brzo ćemo ga vidjeti iznad razine 1,56 za 1 američki dolar. Britanska funta oporavila se prema dolaru i sada se nalazi u opsegu 1,45-1,4750 dolara. Po svemu sudeći, funtu bismo ubrzo trebali vidjeti na razini 1,50 dolara. Švicarski franak imao je nekoliko loših dana i pao iznad razine 1,54 za 1 euro. Zahvaljujući nestabilnim vremenima, još uvijek ima investitora koji kupuju franke kada ne znaju što će se dogoditi pa franak uživa podršku. Hrvatska kuna i dalje je stabilna. Devizne potražnje na međubankarskom tržištu nema previše pa se može očekivati lagano jačanje kune.