U okviru krovne osigurateljne udruge već se duže vrijeme raspravlja o potrebi uvođenja mogućnosti osiguranja autoodgovornosti s dugoročnim trajanjem. Mišljenja o potrebi i korisnosti takve novine u našem sustavu osiguranja oštro su suprotstavljena i, za sada, prevladava stajalište većine osiguratelja da nam takvo osiguranje, u ovom kontekstu i u ovoj gospodarskoj situaciji, nije potrebno. O čemu se radi? Iza polemike krije se problem neosiguranih vozača, koji - kao što smo na ovom mjestu već pisali - u Hrvatskoj doseže fantastičnih 18% od ukupnog broja vozača. Oni uzrokuju garancijskom fondu godišnje štetu od 15 milijuna DEM. Izmjenom odredbe o trajanju osiguranja od autoodgovornosti, dakle uvođenjem dugoročnog osiguranja, nada se Hrvatski ured, smanjio bi se broj slučajeva nezgoda od neosiguranih vozača. Naime, prema sadašnjim uvjetima osiguranja od autoodgovornosti ugovor o osiguranju zaključen je na jednu godinu uz tzv. počekni (respiro) rok od 30 dana. Radi se o roku u kojem se međusobna prava i obveze iz ugovora produžuju za 30 dana, i ako u tom roku dođe do štete, osiguratelj je dužan platiti štetu, ali je i ugovaratelj osiguranja dužan platiti premiju (za tih 30 dana, ako nije bilo štete, odnosno za cijelu godinu, ako je bilo štete). Uvođenjem dugoročnih osiguranja, ugovor ne bi imao počeknog roka, ali bi osiguratelj, koji želi raskid ugovora i prestanak svoje obveze, morao pismeno preporučeno izvijestiti osiguranika o dospijeću premije, u kom slučaju bi ugovor prestao istekom roka od 30 dana od dospijeća premije. Osiguratelj bi obavijest o dospijeću premije morao osiguraniku poslati tri mjeseca prije dospijeća premije (čl. 922. st. 2. Zakona o obveznim odnosima). No, ako osiguratelj ne obavijesti osiguranika o dospijeću premije kako je upravo rečeno, ugovor o osiguranju se automatski produžava i prestaje po samom zakonu istekom slijedećeg razdoblja osiguranja. Dakle, u ovom zadnjem slučaju osiguratelj snosi rizik još godinu dana, bez obzira što osiguranik nije platio premiju osiguranja. Razlika je doista suptilna: kod dugoročnih osiguranja, ako je osiguratelj aktivan i budan (čitaj: informatički opremljen), oslobodit će se obveze i to bi imalo za posljedicu čak povećanje broja neosiguranih vozača na našim cestama. Osiguratelji se boje da bi uvođenje ovakvog dugoročnog osiguranja uvelo pometnju u inače jasnu odredbu o obvezi osiguratelja po sadašnjem tipu ugovora. Ističu i vrlo važnu činjenicu da bi veliki postotak obavijesti o dospijeću premije (a obavijest se mora uručiti osiguraniku!) ostao neuručen, što znači da bi oni rizik nosili i dalje, a premiju vjerojatno ne bi naplatili. Cijeni se da bi preko 25% takvih obavijesti ostalo neuručeno, jer vozači odnosno vlasnici vozila nisu ažurni glede dojave podataka o promjeni adrese stanovanja. Očito je dakle da se mnogo toga mora promijeniti da bi ideja o dugoročnom ugovoru o osiguranju (koja apsolutno počiva na međusobnom povjerenju osiguratelja i osiguranika) od autoodgovornosti zaživjela. Od boljeg standarda do veće svijesti vozača.