Obvezno osiguranje od autoodgovornosti obvezno je prvenstveno radi zaštite žrtava cestovnog prometa, dakle oštećenih u prometnim nezgodama (što neki osiguratelji vrlo rado zaboravljaju). Na osnovi solidarnosti (svi sudionici plaćaju, neki dobivaju) stvaraju se fondovi iz kojih se osiguravaju naknade štete oštećenima. Ti fondovi moraju biti dostatni za pokriće naknade koje određeni stupanj razvoja nekog društva priznaje (zato visina prihoda=premija i ovisi o rashodima=odštetama). Može se reći da današnji stupanj civilizacijskog dosega u Europi, u gotovo svim državama, priznaje oštećenima pravo na naknadu kako materijalne tako i tzv. nematerijalne štete (štete zbog ozljeda ili smrti neke osobe). I dok problem nije u ocjeni i utvrđivanju tzv. materijalnih šteta (uglavnom na oštećenim vozilima), problem utvrđivanja odštete za ozljede i smrt manje više svugdje izaziva značajne probleme. Kakve kriterije kod takvih odšteta primijeniti? Odrediti ih propisom ili prepustiti sudovima da ih oni određuju? U jednom i drugom slučaju govori se o potrebi davanja "pravične novčane naknade", s obzirom da čovječje zdravlje i život nemaju cijene. One zemlje koje su prepustile određivanje naknade sudovima, susreću se s ogromnim teškoćama ujednačavanja naknada, jer se zbog različitog razmišljanja pojedinih sudova dolazi do različitih iznosa naknade za iste slučajeve, a to opet znači da nije zadovoljen kriterij "pravična naknada" (jer ona ovisi o nizu slučajnosti: koji liječnik vještači, koji sudac sudi, u kojem mjestu se dogodila ozljeda, gdje ozlijeđeni živi itd.). Svjesne toga, neke zemlje u zadnje vrijeme pribjegavaju zakonskom reguliranju pravične novčane naknade za ozljede odnosno smrt (Španjolska, u fazi parl, donošenja Italija...). No, kod ovakovog rješenja otpada svaka mogućnost ocjene specifičnosti pojedinačnih slučajeva, jer, kako kažu, nema dva istovjetna slučaja ozljeda i njenih posljedica. Naša zemlja spada u grupu onih kod kojih ipak sudovi određuju naknadu, poštujući (apstraktne) obveznice Zakona o obveznim odnosima. Prema podacima (nekih) osiguratelja, ispada da je u 1999. g. 80% svih slučajeva ozljeđivanja neposredno utuženo, dakle, oštećeni se nisu ni obratili osiguratelju i nisu mu pružili mogućnost da on u mirnom postupku riješi odštetni zahtjev. Interesantno je da je od 70 do 80% utuženih naknada vezano uz ozljede vratne kralježnice i potres mozga, dakle, upravo one koje su i pravno i medicinski najproblematičnije. U presuđenim predmetima dolazi do izražaja vrlo velika raznolikost određenih naknada, pa razlika od suda do suda može iznositi i do 100%. Što je, dakle, činiti osigurateljima? Jedina mogućnost jeste stvarati vlastitu (osigurateljnu) praksu, koja bi morala biti nekakova uprosječenost sudske raznolikosti, i s tom praksom izlaziti u javnost nudeći je kao alternativu sadašnjoj neizvjesnosti u kojoj se nalaze oštećenici.