Prije otprilike pedeste godina začet je put ka stvaranju današnje zajedničke europske valute eura. Prvi oblik ekonomske suradnje zemalja zapadne Europe bio je 1951. godine poznat kao Schumanov plan ujedinjenja europskih proizvođača ugljena i čelika (European Coal and Steel Community). Tu prvotnu zajednicu su u Parizu 18. travnja 1951. godine osnovale Francuska, Italija, Njemačka i Belgija, a 1952. pridružile su im se Luksemburg i Nizozemska. Vlade, gore spomenutih šest država, su nekoliko godina kasnije, točnije 25. ožujka 1957. u Rimu osnovale Europsku ekonomsku zajednicu (The European Economic Community). Osnovni cilj ugovora bilo je postepeno postizanje potpune carinske unije, uklanjanje svih prepreka na području slobodnog kretanja roba i usluga, rada i kapitala. Ugovorom nije bila precizirana monetarna politika država članica Zajednice, već je bilo predviđeno da članice moraju voditi politiku deviznih tečajeva kao stvar od zajedničkog interesa. U tu je svrhu formiran Monetarni odbor, a 1964. godine Odbor guvernera centralnih banaka zemalja članica zajednice. U početku nitko od osnivača Zajednice nije bio voljan prepustiti Zajednici svoj suverenitet u pitanjima monetarne i fiskalne politike, već je pronađeno kompromisno rješenje u tome da su se članice obvezale provoditi takvu politiku koja će osigurati punu zaposlenost, stabilnost cijena, ravnotežnu vanjskotrgovinsku bilancu i stabilnost valute. U Den Haagu, u Nizozemskoj, 1. i 2. prosinca 1969. godine, na sastanku Europskog vijeća zajednice osnovana je Grupa, pod predsjedanjem luksemburgškog predsjednika vlade i ministra financija Pierra Wernera, koja je imala zadatak da izvidi i izvjesti zajednicu o mogućnosti stvaranja ekonomske i monetarne unije između zemalja članica. Imenovana grupa je u veljači 1971. godine predstavila Zajednici izvješće u kojem je predložen način za stvaranje Europske ekonomske i monetarne unije, i to u tri faze. Za stvaranje europske ekonomske i monetarne unije, Wernerovo izvješće iznjelo je kao ključne činbenike fiksni tečaj između valuta zemalja članica (zanimljivo je da se nije spominjala i zajednička valuta), jedinstvenu monetarnu politiku, jedinstveno tržište kapitala, centraliziranje fiskalne politike, te jačanje i koordiniranje između regionalnih politika zemalja Zajednice. Izvješće je prihvaćeno na sastanku Zajednice u listopadu 1972. u Parizu, te je za završetak svih faza iz Wernerova izvješća određena 1980. godina. Osnivanjem Grupe u Haagu, odnosno Wernerovim izvješćem smatra se početkom stvaranja Europske ekonomske i monetarne unije. Prvi korak ka stvaranju ekonomske i monetarne unije u Europi, prema Wernerovom planu je bila "valutna zmija". Pod terminom "valutna zmija", u ožujku mjesecu 1972. godine u Baselu, zemlje članice Zajednice limitirale su fluktuiranje tečajeva između svojih valuta u raspon od +/-2,25%, odnosno u odnosu na američki dolar +/-4,50%. Ubrzo nakon početka funkcioniranja "zmije", pored šest valuta zemalja članice, pridružile su se i britanska funta, irska funta, te danska i norveška kruna. Taj sistem održavanja stabilnosti tečajeva bio je kratkog vijeka, jer je 1973. godine, pritisak inflacije, te velike fluktuacije na međunarodnim valutnim tržištima uslijed odvajanja dolara od zlata i odluke o slobodnom fluktuiranju njegova tečaja, udaljio, iz za njih preuske zone dozvoljene fluktuacije, talijansku liru, francuski franak i norvešku krunu, a ubrzo i britansku funtu. Tako je do 1978. godine "zmija" svedena na njemačku marku i još nekoliko preostalih valuta, koje su uglavnom bile usko povezane, fiksirane, na marku. Pokazalo se da je Europa još uvijek bila nespremna za monetarno i fiskalno ujedinjenje, odnosno da su još uvijek zemlje članice radije tražile spas u jednostranim nacionalnim potezima nego da se podvrgnu zajedničkoj disciplini.