Na francusko-njemački prijedlog, rezolucijom Europskog vijeća 5. prosinca 1978. godine, obnovljen je proces monetarne integracije uspostavom Europskog monetarnog sistema -EMS (Eropean Monetary System), koji je počeo funkcionirati 13. ožujka 1979. godine. Cilj europskog monetarnog sistema je bio identičan cilju prethodne "zmije", stvaranje zone monetarne stabilnosti, kako bi se ostvarili potrebni uvjeti za trajan stabilan rast, punu zaposlenost, te ujednačavanje životnog standarda i smanjivanje regionalnih razlika u zajednici. Kao rezultat uspostave Europskog monetarnog sistema javlja se ECU (European Currency Unit)- europska novčana jedinica. ECU je uveden kao osnovna jedinica u operacijama Europskog fonda za monetarnu suradnju (EFMS) i to kao sredstvo plaćanja između monetarnih vlasti u Zajednici. Pri osnivanju EMS-a zemlje članice bile su dužne položiti 20% svojih zlatnih i 20% dolarskih rezervi u Europski fond za monetarnu suradnju, koji je emitirao ECU, pa je prilikom osnivanja EFMS raspolagao, preračunato u njemačke marke, s više od 60 miljardi DEM, na temelju kojih je emitirao oko 24 miljarde ECU. Prijenos rezervi iz centralnih banaka prema EFMS-u vršio se je svaka tri mjeseca uzimavši pri tome u obzir kretanje tečaja zlata i dolara za ECU, tako da je uvijek svaka centralna banka imala kod Fonda približno 20% svojih rezervi. Rezerve su se koristile za poravnavanje dugova koji su proizašli kod interveniranja na deviznom tržištu. Sastav ECU-a predstavljao je košaricu od devet valuta članica Zajednice. Udio svake valute u košarici bio je izražen u postotku, to jest u ponderu mjerenom na temelju bruto nacionalnog proizvoda svake države. Predviđeno je bilo da se sastav ECU-a revidira svakih pet godina, a eventualne izmjene pondera morale su biti odobrene od svih zemalja članica koje sudjeluju u košari, dakle jednoglasno. No, ECU nije prva zajednička valuta koja se upotrebljavala u Europskoj zajednici. Još 1952. godine Zajednica je uvela vlastitu obračunsku jedinicu u kontekstu Europske zajednice za ugljen i čelik. Uvedena je odlukom Visoke vlasti u svrhu izračunavanja poreza na proizvode koje je pokrivala ova Zajednica, te je bila povezana na zlatno-devizni standard. Kada je u ranim sedamdesetim došlo do raspada međunarodnog sustava fiksnih valutnih tečajeva iz Bretton Woodsa, Europska monetarna obračunska jedinica počela je "plivati" prema dolaru, no i ona se ubrzo raspala na nekoliko različitih jedinica koje su se primjenjivale na različitim područjima nadležnosti Zajednice. Da bi se prevladali problemi nastali uslijed kolapsa međunarodnog sustava fiksnih tečajeva, u Zajednici je uvedena 1975. godine Europska obračunska jedinica (EOJ). EOJ se nije oslanjala na zlatno-devizni standard, već je predstavljala košaricu devet valuta zemalja Zajednice. Udio svake valute u košari predstavljao je ponder zemlje u unutarnjoj trgovini Zajednice, te udio nacionalnog bruto proizvoda zemlje u odnosu na BDP Zajednice u razdoblju od 1969. do 1974. godine. 1975. godine EOJ se počinje koristiti u Zajednici za ugljen i čelik, dvije godine kasnije EOJ se upotrebljava za vrijednosno izražavanje proračuna Zajednice, te se 1978. godine koristi i za potrebe carina. Pored EOJ-e u Europi su se od 1975. godine, ali samo u poljoprivredi, upotrebljavali posebni poljoprivredni tečajevi popularno nazvani "zeleni tečajevi". Takvi tečajevi primjenjivali su se u sistemu Monetarno konpenziranih svota, čija svrha uvođenja je bila izjednačavanje razlike između službenog pariteta valute neke zemlje i tržišnog tečaja te valute. Ovakav sistem u poljoprivredi se je primjenjivao do 1992. godine kada je ukinut, jer je bio protivan duhu jedinstvenog tržišta koje je formirano 1. siječnja 1993.