U većini EU zemalja osiguratelji su za slučajeve velikih lančanih sudara sklopili – na dragovoljnoj osnovici – sporazum o načinu rješavanja takvih šteta. Nažalost, ne i kod nas
Nedavna velika prometna nesreća, koja se dogodila na autocesti Ljubljana-Zagreb u Sloveniji ponukala je našeg čitatelja J.L.-a koji radi na likvidaciji odštetnih zahtjeva iz prometnih nesreća u jednom našem osiguravajućem društvu na razmišljanje o tome kako bi se rješavali odštetni zahtjevi iz jedne takve nesreće u Hrvatskoj. U nesreći u Sloveniji, naime, sudjelovalo je četrdesetak vozila, a poginule su dvije osobe i ozlijeđeno je nekoliko desetaka ljudi.
Prema sadašnjem pravnom rješenju, kaže on, odgovornost sudionika sudara temelji se na načelu dokazane krivnje.
Dakle, svi oni brojni oštećenici morali bi dokazivati da su pretrpjeli štetu krivnjom drugog vozača. To bi naravno bilo vrlo teško: prozvani vozač koji naleti na vozilo ispred sebe mogao bi se braniti da ga je na to vozilo nabacilo drugo vozilo koje je naletjelo na njega. Mogao bi oštećeni tvrditi da je on na vrijeme stao, ali da ga je vozilo koje je došlo iza bacilo naprijed na drugo vozilo, itd.
To se odnosi na materijalnu štetu na vozilu, ali i na nematerijalnu štetu (smrt, ozljede) koju pretrpe vozači vozila. Postupak bi, kaže J.L., pred osigurateljima mogao trajati godinama. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u ovakvim slučajevima gubi svoju socijalnu funkciju.
J.L.doista razmišlja dobro i točno. No, rješenja za takve nesreće ima. Nažalost, ne kod nas, već u zemljama gdje osiguratelji doista drže do svoje socijalne uloge. U većini EU zemalja osiguratelji su za slučajeve velikih lančanih sudara sklopili – na dragovoljnoj osnovici – sporazum o načinu rješavanja takvih šteta. Ukratko: svaki osiguratelj plaća štetu koju njegov osiguranik uzrokuje na zadnjem dijelu vozila ispred (dakle, pretpostavlja se krivnja). Šteta se isplaćuje bez čekanja, vrlo brzo.
Naravno, vozač kojemu se nudi takav način obeštećenja ne mora pristati. No, onda ga čeka onaj postupak koji smo gore opisali, a koji vrijedi za naše pravo.
Dakle, tužba i dokazivanje krivnje drugog vozača. Kad su u pitanju štete zbog ozljede vozača i suputnika u vozilu, štetu im nadoknađuje osiguratelj kod kojega je to vozilo bilo osigurano od odgovornosti. Taj osiguratelj, nakon što plati štetu, ima pravo ići u regres prema odgovornom krivcu, odnosno njegovom osiguratelju. Ali, naravno, i njega čeka problem dokazivanja krivnje tog drugog vozača, zbog čega se u pravilu u regres i ne ide.
U okviru CEA-e , dakle krovne udruge europskih osiguratelja, izrađena je slična međunarodna konvencija, koja se primjenjuje kada je u lančanom sudaru sudjelovalo deset i više vozila, a bar jedno je inozemno vozilo.
Nadajmo se da će i hrvatski osiguratelji doći na ideju donošenja sličnog sporazuma. Ako ne prije, onda poslije nekog mega lančanog sudara na našim autocestama.
