Ništa ne priječi osiguratelje da u svojim uvjetima osiguranja odrede počekni rok u trajanju od 1 do 30 dana
U borbi protiv neosiguranih vlasnika/korisnika, osiguratelji (HUO) su uz pomoć MUP-a doista postigli vrlo značajne rezultate, smanjujući broj neosiguranih vozila na hrvatskim cestama. Tijekom te kampanje raščišćeno je što je to uistinu neosigurano vozilo, koliko je „olupina“ bilo svrstavano pod pojam „neosigurano“, te koje su mjere najučinkovitije u borbi s neosiguranim vozačima. Cilj je svesti broj neosiguranih vozila na EU razinu, dakle na brojku od 1-3% neosiguranih od ukupnog broja vozila.
Međutim, primijećeno je da u dosezanju tog cilja postoji jedna prepreka, koja se zove počekni rok (ili respiro rok). Da podsjetimo naše čitatelje - radi se o vremenu produženja osigurateljnog pokrića i nakon isteka ugovora o osiguranju. Taj rok uobičajen je u propisima koji reguliraju osiguranje od automobilske odgovornosti, predviđa ga i naš Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 3. st. 1. t. 14.) i to u trajanju od 30 dana.
Oni „mudri“ u grupi neosiguranih koriste upravo taj rok, koji im omogućuje legalno biti neosiguran, točnije, ne osiguravati se na vrijeme i ne plaćati premiju kroz određeno vrijeme. Ako je počekni rok trideset dana (a prema uvjetima osiguranja naših osiguratelja jeste), sklapajući ugovor zadnjeg dana toga roka (i promijenivši osiguratelja), vozač može kroz 12 godina trajanja osiguranja „ukrasti“ jednu godinu osiguranja. Naime, poznato je da naši osiguratelji, ako se tijekom počeknog roka promijeni osiguratelj, ne poduzimaju nikakve mjere radi naplate premije koju osiguranik duguje za vrijeme počeknog roka u kojemu su imali uredno osigurateljno pokriće. Razlog takvom postupanju jeste „radost“ novog osiguratelja što je dobio novog osiguranika .
Svojevremeno je bio pokušaj dogovora između osiguratelja po kojemu bi novi osiguratelj naplaćivao premiju u ime i za račun staroga osiguratelja (efekt: nekoliko desetaka milijuna premije), ali je upravo iz razloga gladi za (bilo kakvom) novom premijom taj prijedlog propao.
Interesantno je da osiguratelji nisu iskoristili u svojim uvjetima niti mogućnost koju im je dao Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 36 od 23.3.2009.g.), a koji je unio promjenu u određivanju trajanja počeknog roka: po novom propisu počekni rok više nije „razdoblje od 30 dana „, kako je navedeno u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, već „razdoblje od najviše 30 dana“.
Dakle, ništa ne priječi svakog osiguratelja da u svojim uvjetima osiguranja odredi počekni rok u trajanju od 1 do 30 dana. Počekni rokovi u drugim državama, tamo gdje postoje, u pravilu su kraći od trideset dana, najčešće 15 dana. Skrativši počekni rok na 15 dana, osim skraćivanja vremena u kojemu se legalno ne plaća premija, dobili bismo još jednu korist - uskladili bismo vrijeme za koje se produžuje osigurateljno pokriće nakon isteka ugovora o osiguranju s vremenom koje MUP ostavlja vozačima za produženje registracije vozila.
