U zadnje vrijeme problem kamata na nematerijalnu štetu (najčešće, štete nastale zbog ozljeda ili smrti) izbija u žižu interesiranja pravničke javnosti, koja je - uobičajeno - podijeljena u mišljenjima. Da podsjetimo: sadašnja sudska presuda stoji na stajalištu da kamata na nematerijalnu štetu teče od donošenja presude prvostupanjskog suda o nematerijalnoj šteti. Takvo stajalište sudova temelji se još na Načelnom stavu bivših vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 29. svibnja 1987. g., a polazi od toga da je tek sudskom odlukom utvrđena obveza naknade štete. Protivnici takvog stajališta ističu da se na taj način pogoduje dužniku (štetniku ili osiguratelju) i da ga potiče na otezanje parnice i izbjegavanje izvršenja obveze naknade štete. Oni predlažu da se kamata na nematerijalnu štetu računa od dana dospjeća obveze, a obveza naknade nematerijalne štete dospjeva danom nastanka, što se poistovjećuje s danom nastanka štetnog događaja, npr. prometne nesreće. Ovo stajalište - prigovaraju protivnici - pogoduje vjerovniku, oštećeniku, jer dužnik (štetnik, osiguratelj) često puta niti ne zna da je nastala šteta, oštećeni može svjesno izbjegavati podnijeti odštetni zahtjev i na taj način osigurati kamatu, što mu se više isplati (kamatna stopa je sada 15%) nego brzo dobiti naknadu i oročiti primljeni iznos u banci (gdje je sada kamata oko 5%). Drugim riječima, oštećeni može štetnika tužiti zadnjeg dana zastarnog roka i osigurati si pristojan prihod u obliku kamata i to unatrag, za vrijeme u kojem nije poduzimao ništa da naknadu dobije. Ovdje bi zatezna kamata bila čista kazna štetniku (ili osiguratelju) iako često puta za to nema razloga, jer je npr. štetnik odnosno osiguratelj voljan platiti odštetu odmah po zahtjevu i pružanju dokaza o šteti. Treći, konačno, zauzimaju kompromisno stajalište po kojemu bi se zatezna kamata na nematerijalnu štetu računala od dana podnošenja odštetnog zahtjeva štetniku odnosno osiguratelju (opomena oštećenika štetniku odnosno osiguratelju), odnosno od dana podnošenja tužbe protiv štetnika odnosno osiguratelja (tužba u tom slučaju zamjenjuje opomenu štetniku odnosno osiguratelju). U tom slučaju, tvrde pristalice ovakvog stajališta, pogoduje se doduše oštećeniku kojemu se osigurava zatezna kamata od dana postavljanja odštetnog zahtjeva odnosno tužbe, ali se potiče i štetnika odnosno osiguratelja da odštetni zahtjev riješi što prije, dakle, da izbjegava parničenje, jer zna da mu prijeti plaćanje velikog iznosa zateznih kamata. Samo ovakvo postupanje smanjilo bi opterećenost sudova parnicama za naknadu štete. Bilo kako bilo, Vrhovni sud Hrvatske ovih dana morat će razriješiti dilemu i zauzeti stajalište, po kojemu će se ravnati suci, ali i osiguratelji odnosno ostali štetnici. Ako pođemo od načela pravičnosti onda bi se svakako trebalo odlučiti za ovo treće stajalište. Ono prisiljava vjerovnika - oštećenika da postavi odštetni zahtjev dužniku štetniku ili osiguratelju. Istovremeno sili i dužnika (štetnika ili osiguratelja) da bez odlaganja plati naknadu na koju oštećeni ima pravo.