Na našim cestama svakodnevna je pojava odron kamenja uzrokovan kojekakvim atmosferskim (ne)prilikama, kao što su kiša, vjetar, kretanje domaćih i divljih životinja. No, dok se s takvim pojavama vozači donekle i mogu nositi (odgovornost poduzeća koje je obvezno održavati prometnicu), kamen na cesti koji je pao s nekog kamiona, a što je, nažalost, vrlo čest slučaj, problem je koji nije lako rješiv. Naime, u pravilu, uzročnik pada kamena ostaje nepoznat. Kako je Zakonom o osiguranju (članak 92. stavak 1.) predviđena zaštita žrtava prometa u slučaju uzrokovanja štete od nepoznatog vozila samo za smrt i tjelesne ozljede, a izostala je zaštita za štete na stvarima, dakle i na automobilu, to su oštećeni vozači koji nalete na takav kamen u čudu, jer ne znaju od koga bi tražili naknadu štete. Logično razmišljanje: valjda od poduzeća zaduženog za održavanje prometnice. No, tu se stvari kompliciraju. Naime, prema stajalištu sudske prakse, poduzeće zaduženo za održavanje prometnice odgovara samo ako je krivo za štetu, dakle, ako je propustilo zakonske i druge profesionalne obveze u održavanje prometnice. Krivnju, jasno, mora dokazati oštećeni vozač. To odista nije lako, što se može vidjeti i iz slijedeće presude Vrhovnog suda Hrvatske (br. Rev. 2909/94 od 11.06.1997.). Sud kaže: "U odnosu na odgovornost prvotužene (poduzeće za održavanje ceste) utvrđeno je da je kritičnog dana kamen dospio na cestu padom iz pretrpanog kamiona i da je na kolnik dospio u relativno kratkom vremenu prije prometne nezgode, pa da prvotuženik objektivno nije bio u mogućnosti izvršiti svoju zakonsku obvezu urednog održavanja prometnice, a mjesto nezgode je obilazio ophodar prvotuženika uredno, pa je tako prvotuženik bio ispunio svoju zakonsku obvezu ophodarske službe na javnim cestama (koju predviđa članak 5. Pravilnika o osnovama za obavljanje ophodarske službe na javnim cestama). Dakle, iz tih utvrđenja da na strani prvotuženika nije bilo propusta, zbog čega nema ni odgovornosti prvotužene za štetu tužitelja, koja je nastala kada je tužitelj svojim vozilom naletio na kamen na cesti." Drugim riječima, vlasnik nastradalog vozila sam će snositi štetu za koju nije kriv. Valjda prema staroj rimskoj maksimi rizik snosi vlasnik stvari. Naravno, za većinu vlasnika vozila ovakvo stajalište je neprihvatljivo i kamen na cesti postaje im uže oko vrata, jer lako mogu ostati bez mogućnosti naknade ničim skrivljene štete. Većina se poziva i na činjenicu, da svake godine uredno plaćaju i obvezno osiguranje i cestarinu. Nažalost, to - za sada - nije dovoljno. Pozitivni propisi su odredili poziciju oštećenih upravo na gore opisani način: štetu plaćaju sami.