Čitateljica T.G. ima osigurano kasko svog vozila kod osiguratelja kojega ne želi imenovati. Nezadovoljna je obračunom totalne štete na vozilu i to iz nekoliko razloga:
1) tvrdi da je vrijednost vozila pogrešno utvrđena, primjenom kataloške vrijednosti nepoznatog podrijetla, a ona je upitom u HAK-u utvrdila da po njihovom katalogu je puno veća vrijednost,
2) ostaci vozila bez njezine suglasnosti prodani na licitaciji, jednom jedinom ponuđaču, i tu vrijednost joj uzimaju kao vrijednost ostataka vozila, sileći je da s ponuđačem sklopi ugovor o prodaji u roku od 15 dana, davši joj nepostojeći telefon osobe i naziv firme, koja - utvrđeno provjerom – ne postoji već dvije godine,
3) navodno utvrđena vrijednost ostataka iznosi 50% od naknade koju joj nude s naslova osigurnine po kasko osiguranju.
Pitanja kao ovo su u strukturi pitanja koja dobivamo najbrojnija, što znači da osiguratelji osiguranicima ne tumače uvjete i ne upozoravaju ih na bitne stavke, a osiguranici dobivene uvjete i ne čitaju. Premda ne znamo o kojemu se osiguratelju radi, vrijede opća načela koja susrećemo u uvjetima osiguranja svih naših osiguratelja.
Vrijednost motornog vozila, vrijednost spašenih dijelova, te iznos troškova popravka tri su bitna elementa za ocjenu radi li se o totalnoj (potpunoj) šteti na vozilu, koja može biti tehnička (kad popravak fizički nije moguć), ali i ekonomska (kad se popravak ekonomski ne isplati). Sigurno je da ne postoji totalna šteta na vozilu, čak ni ekonomska, ako je vrijednost ostataka (spašenih dijelova) 50% vrijednosti vozila na dan štetnog događaja. Ako je pak ta ocjena osiguratelja točna - onda osiguranik ima pravo tražiti i dobiti popravak vozila. Visina štete kod totalne štete utvrđuje se prema vrijednosti vozila u trenutku utvrđivanja visine štete, umanjenoj za tržišnu vrijednost ostataka vozila, a prema stanju vozila neposredno prije štete. Vrijednost vozila neposredno prije štete utvrđuje se tako da se nabavna cijena novog vozila na dan izračuna štete umanji za faktore zastare tipa, amortizacije prema godinama starosti, pogonskog učinka, općeg stanja vozila, načina eksploatacije, te ponude i potražnje na tržištu. Tako dobivena vrijednost za isplatu osigurnine ne može biti veća od stvarne tržišne vrijednosti vozila. Tu stvarnu tržišnu vrijednost vozila utvrđuje osiguratelj temeljem raznih dokazala, od kojih je jedan i katalog novih i rabljenih vozila. Taj katalog je samo indicija (osim ako njegova primjena nije uvjetima ugovorena), pa je moguće dokazivati drugu stvarnu vrijednost vozila. Ako nema dogovora s osigurateljem – visinu štete utvrdit će (sudski) vještak, koji mora voditi računa o odredbama ugovora o osiguranju (kasko uvjeti).
Ostaci vozila (vozilo u razbijenom stanju, čiju vrijednost će također utvrditi vještak) ostaju na raspolaganju osiguraniku, koji ih može prodati kako on to želi i kome hoće, te ne postoji pravo osiguratelja da ih on, bez suglasnoti osiguranika, prodaje nekom drugom, makar to bilo i na licitaciji.
