- U Hrvatskoj katastrofe su sve učestalije, ostaju bez imena i zanimljive su samo onih par dana dok su scene s ugroženih područja vijest. Nakon toga – nikome ništa
Ovih dana bili smo svjedoci užasnih slika što nam ih prezentiraju TV postaje, radio i tisak, o neočekivanim i neuobičajenim poplavama u Slavoniji. Uništeni usjevi, oštećeni nasadi, demolirane kuće, crknute životinje, zatrovani bunari… Jednom riječju – kaos, čija se šteta već procjenjuje na preko milijardu kuna. Ljudi plaču, političari – uz prikupljanje jeftinih promidžbenih poena - mucaju odgovarajući na pitanje hoće li država pomoći nastradalima i kako?
Sve podsjeća na već proživljene poplave u Lici (Kosinj), samo što su ovaj put posljedice nesrazmjerno gore. Naravno, Hrvatska nije iznimka, slične stvari zadnjih godina događaju se širom svijeta (uragani, tornada, mećave, poplave, potresi, erupcije…) i diljem Europe (Francuska, Austrija, Mađarska, Češka, Poljska…).
U nekim razvijenijim (i pametnijim) zemljama shvatili su moguće razmjere katastrofa koje se svako toliko ponavljaju u sve gorem izdanju. Katastrofama se daju i (manje-više) simpatična imena, po kojima ulaze u statistiku, izvješća, povijest (zadnja velika poplava u Francuskoj zabilježena je pod nazivom Xinthya). Oko tih katastrofa angažira se cijelo društvo i država. Razmišlja se kako prevenirati buduće slične događaje (primjerice seljenjem kuća s izloženog prostora) ili – ako nastupe, što je ponekad neizbježno, kako smanjiti ili otkloniti štetne posljedice po stanovništvo i gospodarstvo. Okupljaju se sinergijske sile radi rješavanja zajedničkog problema: država, vlasnici/poduzetnici i osiguratelji. Formiraju se garancijski fondovi baš za takve slučajeve, koji pokrivaju ono što privatnik osobno ili kroz osiguranje ne može pokriti.
Teret se dakle dijeli na više čimbenika, kako bi ga lakše podnijeli. Štete koje može snositi sam, građanin zadržava za sebe, štete koje ne može – osigurava, a one koje u pokriće ne preuzima ni osiguratelj – plaća državni garancijski fond.
U Hrvatskoj, nažalost, ništa od toga. Katastrofe su sve učestalije, ostaju bez imena i zanimljive su samo onih par dana dok su scene s ugroženih područja vijest. Nakon toga – nikome ništa. Uništena domaćinstva, gospodarski pogoni… Koga briga.
Pokazuje se da u proračunu para nema, ili – ako ih ima, kaže premijerka – to je samo u proračunskoj rezervi, "…o kojoj odlučujem ja!" (Dnevnik Nove TV, 3. lipnja). O nekom sustavnom programu preventive i eventualne sanacije neizbježnih posljedica nema ni govora. Katastrofalni rizici kao takvi nisu privlačni ni osigurateljima ili, ako jesu, – premije su takve da građani i mali poduzetnici izbjegavaju osiguranje.
Koliko je od upravo stradalih stanovnika ili poduzetnika imalo osigurano poplavu (koja je u osiguranju dodatni rizik, dakle, plaća se posebna premija), ili pak imalo osigurano usjeve i nasade? Vrlo mali broj. Lakše je nakon katastrofe vapiti za pomoć smušenim funkcionarima, nego prije katastrofe platiti premiju osiguranja i rizik prebaciti na osiguratelja, čiji je posao upravo – rizik.
