Kina je i dalje na meti SAD. Valjda s nestankom hladnoratovskih neprijatelja SAD ima silnu potrebu kreiranja novih "neprijatelja" pa se tu pojavila i Kina. Nije to onaj tip klasičnog neprijatelja, ovaj put je riječ o daleko sofisticiranijem naprijatelju. SAD vrše konstantan pritisak na kineske vlasti s namjerom da one "liberaliziraju" tečajnu pokitiku, odnosno da dozvole jačanje svoje lokalne valute, yuana. Kineska politika deviznog tečaja spominje se kao glavni krivac ogromnog trgovinskog deficita SAD. Pedložen je i poseban zakon kojim bi se sva kineska roba oporezivala stopom od 27,5 posto. Vrlo vjerojatno bi tim potezom SAD najviše naštetio sam sebi. SAD su imale prošle godine trgovinski deficit s Kinom od 202 milijarde dolara, što bi mnoge odmah navelo na razmišljanje kako je kineska valuta podcijenjena. No Kina ima tek jednu trećinu udjela u rastu američkog deficita u posljednjih pet godina, što sve napade na Kinu čine nepravednima. Glavni razlog sve većeg deficita SAD s Kinom leži u činjenici da je Kina ulaskom u Svjetku trgovinsku organizaciju (WTO) 2001. godine postala zanimljiva investitorima. Tada je veliki broj kompanija preselio svoje proizvodne kapacitete iz ostalih dalekoistočnih država u Kinu. Tako je uvoz iz Kine zamijenio prijašnji uvoz iz Tajvana i Južne Koreje. Pored toga Kina ima trgovinski suficit sa SAD, no s ostalim Azijskim državama ima u pravilu defcit. Ukupni suficit trgovinske bilance Kine za prošlu godinu je iznosio 102 milijarde dolara, što je tek polovica ukupnog suficita kojega Kina ima samo sa SAD. Američki kongresmeni smatraju kako je kineska valuta podcijenjena za 30 posto, no stručnjaci su mišljenja da je kineski yuan podcijenjen za nekih 10-15 posto. U svakom slučaju revaluacija yuana ne bi uvelike pomogla smanjivanju trgovinskog deficita SAD. Kina sudjeluje tek s 10 posto u ukupnoj trgovinskoj razmjeni SAD, pa bi i jačanje yuana od 10 posto imalo minoran učinak na ukupnu trgovinsku bilancu SAD. Treba reći i to da SAD najviše iz Kine uvozi igračke, cipele i uredske strojeve koji se praktički više i ne proizvode u SAD. Ako ih amerikanci ne bi kupovali od Kineza morali bi ih uvesti iz neke druge države. Ne samo da jačanje yuana ne bi pomoglo američkom deficitu, već bi uvođenje tarifa (poreza) na kinseku robu najviše naštetilo američkim kompanijama i američkom gospodarstvu. Američki potrošači sada uživaju jeftinu robu i televizije iz kine, dok dvije trećine Kineskog izvoza ide iz kompanije koje nisu u kineskom vlasništvu (većina je u vlasništvu SAD). Ukoliko čak i dođe do prekida trgovine SAD i Kine, SAD bi morale supstituirati kineski uvoz s nekim drugim, vjerojatno skupljim. Do sada je jeftini uvoz iz kine uvelike držao inflatorne pritiske u SAD niskima. Analitičari se slažu da je osnovni problem SAD prevelika potrošnja i premala razina štednje. Treba spomenuti i velike kineske devizne rezerve, kao i ogromna ulaganja u američke vrijednosne papire bez kojih bi SAD bile u još većim problemima. Sve u svemu čini se da ipak Kina drži SAD u pat poziciji.