Naš čitatelj Đ.L. žali se da je imao prometnu nesreću u kojoj je naletio na vozilo ispred sebe, čiji je vozač naglo zakočio u vrijeme kad mu je na semaforu bilo zeleno svjetlo. Pretpostavlja da isti nije vidio radi li se o zelenom ili žutom svjetlu.  U svakom slučaju, kaže, „tip je sasvim bezrazložno zakočio„. Došla je policija, sastavila izvješće i po tom izvješću, jasno, odgovoran za nezgodu jeste Đ.L. Posljedica toga: Đ.L. je ostao bez naknade štete, za koju, kaže, „definitivno nije kriv“.

Jednu prometnu nesreću vrlo često uzrokuje više činitelja. Oni se mogu nalaziti kako na strani štetnika tako i na strani oštećenoga. Na onima koji odlučuju o pravu na naknadu jeste zadatak utvrditi koliko koji činitelj doprinosi nastanku prometne nesreće. Nažalost, kod nas se uobičajilo da se o (su)odgovornosti oštećenoga za štetu vodi računa uglavnom kod vožnje pod utjecajem alkohola ili kod prekoračenja brzine. Ostali  činitelji vrlo rijetko se uzimaju u obzir. Recimo, zdravstveno stanje ili vid vozača-sudionika nezgode. Jedan od razloga je zasigurno i teško dokazivanje nekih od njih. Od tuda, npr.,  i prevladavajući zaključak da je za nezgodu kod udarca otraga uvijek odgovoran onaj tko naleti na vozilo ispred sebe.

Osobno sam poznavao osiguranika koji je godišnje imao pet-šest nezgoda, za koje nikada nije bio odgovoran, a koje su nastale na  način da je drugo vozilo  otraga naletjelo na njegovo. Tek nakon nekoliko godina utvrdilo se da taj vozač ima problema s vidom: zbog mane vida nije mogao točno ocijeniti prometnu situaciju, posebno potrebno odstojanje i reljefnu konstelaciju, zbog čega bi, ugledavši prepreku ispred sebe (drugo vozilo ili semafor) nepotrebno naglo kočio „navlačeći“ vozače iza na nalijetanje. Njima je, naravno, tu činjenicu naglog i nepotrebnog kočenja, bilo teško dokazati, pa je očna mana „oštećenog“ vozača ostala neotkrivena, uronjena u prima facie dokaz o odgovornosti vozača koji nalijeću na drugo vozilo zbog „nedržanja potrebnog odstojanja“.

Interesantno je kako je upravo vid, njegove mane i nedostaci, ostao izvan interesa prometnih stručnjaka, pa onda naravno i osiguratelja. A prema jednom istraživanju francuske Nacionalne udruge za poboljšanje vida svaki peti vozač ima neku očnu manu, koja može utjecati na sigurnu vožnju, jer je „90 % odluka koje treba donijeti i radnji koje se poduzimaju tijekom upravljanja vozilom vezano uz vid„. Prema istom istraživanju jedan od pet vozača koji sudjeluju u prometu nikada nije vidio okulistu. Pa iako nema statističkih podataka o postojanju veze između lošeg vida i prometne nezgode, jedan od vodećih francuskih osiguratelja automobilskih osiguranja  (Maaf), vodeći se „dobrim osjećajem“ utemeljenim na navedenom istraživanju, ponudio je svim svojim osiguranicima besplatan pregled vida u jednoj od 1300 oftalmoloških ambulanti diljem zemlje. Ako je situacija u jednoj od najrazvijenijih zemalja EU takva, imamo li pravo zaključiti da je kod nas stanje još gore. A koliko je prometnih nesreća i šteta posljedica neke od očnih mana vozača – sudionika u prometu, može se samo nagađati.  Hoće li se naši osiguratelji sjetiti da bi bilo vrlo korisno, u vlastitom interesu, preventivno utvrditi stanje vida svojih osiguranika? Ili ćemo i to „čudo“ doživjeti tek kod potpune liberalizacije tržišta obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, kao jednu od prednosti nekog osiguratelja u odnosu na konkurenciju?