Slučaj Riječke banke nanovo je aktualizirao pitanje povjerenja u naš financijski sustav. O tome problemu ovih dana puno toga su rekli i pozvani i nepozvani. Nažalost, prevladava zaključak da je povjerenje građana u banke ponovno poljuljano. Kako je pak osiguranje, i klasično premijsko i novouvedeno mirovinsko (učlanjivanje u mirovinske fondove kojima upravljaju društva za upravljanje mirovinskim fondovima ), dio financijskog sustava (dapače, poslovi osiguranja i bankarski poslovi znatno se isprepleću, zbog čega u Europi i nastaje novi tip poduzeća - banka osiguranje, koje nudi obe vrste usluga), postavlja se pitanje sigurnosti osiguratelja i može li se slučaj Riječke banke ili, još gore, neke druge koja je otišla u stečaj, ponoviti i u osiguranju. O novouvedenom mirovinskom osiguranju ovih se dana dosta govorilo, a svoje je rekla i državna institucija HAGENA, pa ćemo taj problem ostaviti na strani. Zadržimo se dakle na klasičnim osiguravajućim društvima. Osiguravajuća društava obavljaju dvije vrste poslova: poslovi osiguranja života i (svi) ostali poslovi osiguranja neživota. Poslovanje osiguravajućih društava uređeno je Zakonom o osiguranju. Prema njemu kontrolu nad radom osiguratelja obavlja državno tijelo - Direkcija za nadzor nad radom osiguravajućih društava. Ta Direkcija ima vrlo široka ovlaštenja: ona daje odobrenje za rad, kontrolira tekuće poslovanje osiguratelja, među inim i plasmane njihovih sredstava, daje suglasnost na imenovanje članova uprave, oduzima društvima odobrenje za rad na određeno ili stalno vrijeme. Dakle, ingerencije Direkcije su jasne i široke, pa se može reći da je Zakonom kontrola rada osiguratelja izvrsno riješena. No, da li je to efikasno i u praksi, drugo je pitanje. Efikasna kontrola zahtjeva prvenstveno vrlo stručno, motivirano i dostatno osoblje. Kako svi ti uvjeti nisu ispunjeni, može doći do neželjenih propusta. Kakve su moguće posljedice tih propusta na osiguranike i oštećenike? Osiguravajuće društvo, kao i svako drugo trgovačko društvo, može ići u stečaj. U neživotnim osiguranjima nije predviđena nikakova posebna zaštita osiguranika ili oštećenika, osim kod obveznih osiguranja, kao što je osiguranje odgovornosti za štete uzrokovane motornim vozilima (gdje kod stečaja jednog osiguratelja njegove štete plaćaju svi ostali osiguratelji). No, kod životnih osiguranja, koja po Zakonu imaju karakter dugoročne štednje, predviđeno je niz mjera za zaštitu osiguranika: sredstva životnih osiguranja vode se na posebnim računima i ne mogu biti predmet izvršenja vjerovnika osiguravajućeg društva, osiguranici života mogu se dogovoriti i s tim sredstvima osnovati novo osiguravajuće društvo. Ako ni to nije moguće, doći će do srazmjernog snižavanja osiguranih svota. S obzirom da je posao osiguranja ipak drugačiji od posla banaka (vremenska disperzija obveza kod osiguranja je znatno veća), slučajevi koji su se dogodili u bankama malo su vjerojatni u osiguranju (iako nisu isključeni), što uostalom pokazuje i dosadašnja desetogodišnja praksa - nijedno osiguravajuće društvo nije došlo u stečaj. No, opreza pri izboru osiguravajućeg partnera nikada dosta, jer ipak, rizik izbora pada na onoga tko se osigurava. To posebno vrijedi za dugogodišnja štednja životna osiguranja, čija bi sredstva u svakom trenutku morala biti sigurna i likvidna (tzv. matematička pričuva osiguranja života), a ipak dobro uložena kako bi donosila dobit i osiguranicima.