Natezanja prisutna u odnosima „osiguratelji – MUP“, oko dostavljanja policijskih izvješća osigurateljima (u elektronskom obliku), ponukala su ljude u osiguranju da počnu preispitivati pozicije oštećenih u prometnim nezgodama i primjenjivati stroga pravnička pravila o teretu dokaza odgovornosti štetnika za štetu. Tako je vijest o prestanku (brze) dostave policijskih izvješća o prometnim nesrećama za (neke) osiguratelje bio problem koji u stvari „i nije problem“. Naime, uvijek je postojala mogućnost tražiti od oštećenoga da dokaže da ima pravo na naknadu štete, makar to značilo da će sam oštećeni morati ići po policijsko izvješće (uz zahtjev i plaćenu administrativnu taksu). No , kad i donese izvješće policije (koje mu ide u prilog), oštećeni se može naći u situaciji da mu osiguratelj ne isplati naknadu štete, obrazlažući to činjenicom da policijski zapisnik sam za sebe i nije dokaz o odgovornosti štetnika za štetu. S tim u vezi ilustrativno je pitanje našeg čitatelja g. R.H., koji nam se žali da je imao prometnu nesreću, istu prijavio policiji, koja je sačinila izvješće o nezgodi, koje je dostavljeno osiguratelju. No, unatoč tomu, kaže čitatelj, naišao je na „ ..nevjerojatnu ali istinitu priču. Djelatnica X osiguranja mi je rekla da mi neće isplatiti odštetu jer – citiram –mi vjerujemo svome osiguraniku da nije kriv i zapisnik od policije za nas ništa ne znači . Pa sad ja vas iskreno molim za odgovor da li je to uopće moguće i čemu onda služi policijski Zapisnik ?“. Naravno, oštećeni R.H. s pravom postavlja pitanje čemu uopće zapisnik policije o nesreći, ako nije bitan za ocjenu prava na naknadu i ako osiguratelj odluku donosi samo ne temelju onoga što kaže njegov osiguranik. Pitanje uvodi u vrlo zamršenu problematiku dokazivanja prava na odštetu, odnosno, odgovornosti za štetu i ocjenu pojedinih dokaza. Osiguratelj, koji rješava odštetni zahtjev, ovlašten je (i dužan) donositi samostalno odluku o pravu na odštetu, a to znači i cijeniti dokaznu snagu svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza u cjelini. U konkretnom primjeru, uzet će u razmatranje izjavu svoga osiguranika, uzet će i izjavu oštećenoga, eventualnih svjedoka, analizirati tragove s mjesta nezgode (koji su uneseni u policijsko izvješće), provesti, ako treba, i rekonstrukciju događaja na mjestu nezgode, uz eventualno vještačenje, i tako dalje. To bi sve moglo trajati danima, tjednima, a ponekad i mjesecima, zbog čega bi bilo nemoguće poštivati rokove o obvezi rješenja odštetnog zahtjeva u roku od 14 donosno 30 dana. E, pa upravo zbog činjenice da su u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu postavljeni relativno kratki rokovi, značenje policijskog izvješća je vrlo veliko. Ono je dokaz prima facie, kojega će pametan i korektan osiguratelj osporavati ne pozivom na izjavu svoga osiguranika, već jedino u slučaju da činjenice u njemu navedene nisu konzistentne i da proturječe jedna drugoj. U protivnom će mu vjerovati. Na ovaj način policijsko izvješće, ne samo kod nas nego svugdje u Europi, postaje temelj za brzu likvidaciju odštetnih zahtjeva i poštivanje propisanih rokova. Bez policijskog izvješća to ne bi bilo moguće. Stoga i obveza zemalja članica EU da pri središnjim nacionalnim osigurateljnim tijelima ustanove informacijske centre koji će biti ovlašteni prikupljati i dobivati i policijska izvješća o nezgodi. Iz konkretnog primjera vidi se pak da se kod nas neki osiguratelji previše ne uzrujavaju zbog toga što im policija ne dostavlja izvješće. Naime, uvijek će moći postupiti kao ovaj osiguratelj iz primjera g. R.H.-a, a neposjedovanje policijskog izvješća bit će im samo dobrodošao alibi za pasivnost ili odbijanje odštetnog zahtjeva.
