Promjene koje je donio novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama još uvijek zaokupljaju vozačku javnost, a time i osigurateljnu javnost. Jedna od takvih jeste odredba novoga Zakona o obvezi vozača - sudionika prometne nesreće da o nesreći izvijeste policiju. Naime, prema članku 177. Zakona, za tzv. manje nesreće propisan je poseban postupak. Prema Zakonu - članak 2. točka 84. - nesreće s manjom materijalnom štetom jesu nesreće u kojima je "šteta nastala na objektima i na vozilima na kojima nisu oštećeni vitalni dijelovi za upravljanje i zaustavljanje, a vozila se mogu samostalno kretati po cesti". U takvim slučajevima vozači - sudionici manje nesreće nisu obvezni nesreću prijaviti policiji, nego su dužni odmah ukloniti vozilo s kolnika, omogućiti normalno odvijanje prometa, popuniti i potpisati formular Europskog izvješća o nezgodi ili na drugi način razmijeniti podatke o sebi, vozilima i osigurateljima. Naravno, problem nastaje kad se u praksi pokuša protumačiti zakonski standard "vitalni dijelovi za upravljanje i zaustavljanje vozila". Očigledno je da će tumačenje ovisiti i o konkretnim prometnim okolnostima, mjestu oštećenja i vremenu oštećenja (recimo, banalna šteta u kojoj je razbijeno svjetlo na vozilu po noći i ništa drugo može značiti da je oštećen vitalni dio vozila). Dalje, bit će situacija kad će se i kod manjih prometnih nesreća sudionici razilaziti u ocjeni odgovornosti za nezgodu ili će jedan od sudionika odbiti dati potrebne podatke o sebi, vozilu i osiguratelju, ili je - recimo - drugi sudionik neregistriran ili neosiguran, bez vozačke dozvole, alkoholiziran, ili se jednostavno sudionici ne mogu sporazumijeti, jer ne znaju jezik, a jedan ili više sudionika su stranci. U tim slučajevima, oštećenom sudioniku lakše prometne nesreće i manje materijalne štete ipak će konvenirati obavijestiti prometnu policiju o nastaloj nesreći. Naime, prema odredbi članka 183. novoga Zakona, ako je policija obaviještena o nesreći, mora izaći na očevid i kad se radi o manjoj materijalnoj šteti. Trebat će sigurno dosta vremena da se vozači priviknu na novu zakonsku odredbu o lakšoj prometnoj nesreći i manjoj materijalnoj šteti. Tomu svakako mogu i moraju pridonijeti osiguratelji, koji će - u nedostatku policijskih očevida - preuzeti na sebe dosadašnji policijski posao utvrđivanja okolnosti nastanka nesreće i štete. Pri tome bi najgore postupili ako bi činjenicu što nema policijskog zapisnika zlorabiti i otezati s isplatom odštete oštećenoj stranci, prebacujući teret dokaza o krivnji njihovog osiguranika na nedužnog oštećenika ili otežući cjelokupni postupak rješavanja odštetnog zahtjeva siliti oštećenoga da se konačno odluči na sudski spor. To bi zasigurno povećalo opasnost da se obvezno osiguranje izrodi u nešto što zakonodavac nije želio - sigurnu zaradu osigurateljima, a u konačnici zasigurno bi štetilo najviše samim osigurateljima. Rješavanje odštetnih zahtjeva će - nadamo se - biti jedna od činjenica koja će biti vrlo važna u žilavoj utakmici između osiguratelja, koje čeka liberalizacija tržišta, a to znači i smanjenje mogućnosti povećanja premija, odnosno uključivanje u konkurencijske prednosti servisa koji će se staviti na raspolaganje oštećenicima, koji su uvijek i potencijalni osiguranici. Uostalom, uvođenje tzv. aktivne obrade odštetnih zahtjeva, očekuje se i u novom Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, koji se upravo radi i usklađuje s pravom Europske unije, koja posebice inzistira na brzini rješavanja odšteta i osigurateljima postavlja vrlo kratke rokove (tri mjeseca od podnošenja zahtjeva) uz oštre sankcije u slučaju njihovog neodržavanja.