Osiguranje osoba za slučaj smrti od bolesti ili nesretnog slučaja vrlo je zgodna stvarčica. Čovjek boluje od neke bolesti za koju zna. Očekuje kraj i vrijeme je da se pobrine za svoje najbliže. Ništa jednostavnije. Javi se banki, zatraži kredit, a banka odobri kredit uz zahtjev da joj donese policu osiguranja u kojoj će kao korisnik za slučaj njegove smrti biti navedena banka. Čovjek sklopi ugovor o osiguranju, podigne odobreni kredit,  i nakon pet-šest mjeseci plaćanja premije, umre od posljedica bolesti koja je postojala u vrijeme sklapanja ugovora i za koju je on znao da postoji, ali ju u ponudi osiguratelju i u upitniku o zdravstvenom stanju, bolestima od kojih boluje i od kojih se liječi-nije naveo. Banka, kojoj preminuli više ne vraća kredit, javlja se osiguratelju i traži da joj isplati osiguranu svotu za slučaj smrti. Osiguratelj odbija tvrdeći da ne postoji njegova obveza i da je ugovor ništav zbog  namjernog prešućivanja postojeće bolesti od strane osiguranika. U konkretnom slučaju, prema stajalištu osiguratelja, rizik je već bio nastao (karcinom, bolesti kardiovaskularnog sustava) ili je bio u nastajanju. Tijekom spora sudski vještak je utvrdio da je osiguranik preminuo od infarkta miokarda, kao posljedice dugogodišnje bolesti kardiovaskularnog sustava i povišenog krvnog pritiska, od čega je bolovao i u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju. Prema tome, ugovor je ništav. Sud(Trgovački sud u Zagrebu, predmeti br. XV P 64/2006., presuda od 26.veljače 2008; br. XLIX P 5882/2007 od 8. svibnja 2008.) ispitujući (nesporne) činjenice, presuđuje: osiguratelj je banci dužan platiti osiguranu svotu navedenu u polici osiguranja za slučaj smrti osiguranika. Obrazloženje: tuženi osiguratelj je imao mogućnost provjeriti zdravstveno stanje osiguranika prilikom pristupanja ugovoru o osiguranju. Kako je propustio tu mogućnost–postojanje bolesti u vrijeme sklapanja ugovora nije od utjecaja za obvezu osiguratelja na plaćanje osigurnine. Ovakvo stajalište suda suprotno je osnovama na kojima počiva ugovor o osiguranju: načelu poštenja i savjesnosti. Osiguratelj mora saznati od osiguranika sve bitne činjenice za ocjenu rizika. Od ugovaratelja osiguranja i osiguranika očekuje se da istinito i potpuno navedu sve činjenice koje su im poznate ili koje im nisu mogle ostati nepoznate (čl. 931. ZOO-2005.).Osiguratelj  s pravom vjeruje ugovaratelju i osiguraniku i ne postoji njegova obveza provjeravanja njihovih navoda. U protivnom, nijedan ugovor o osiguranju osoba ne bi se mogao sklopiti bez liječničkog pregleda prije sklapanja ugovora. Svatko snosi štetne posljedice kršenja ugovornih obveza. Ugovaratelj i osiguranik koji krše obvezu prijave potpunog i istinitog činjeničnog stanja glede zdravlja osiguranika snose štetnu posljedicu, koja se sastoji u pravu osiguratelja da se pozove na ništavost ugovora o osiguranju ( čl. 932. i 933. ZOO-2005.). To što je korisnik osiguranja banka–ne mijenja ništa na stvari. Stajalište suda koje smo naveli dovelo bi do legalnog prebacivanja rizika plaćanja kredita na osiguratelja i u slučajevima kad on ne bi sklopio ugovor da je znao za pravo činjenično stanje glede zdravlja osigurane osobe.