Poučen negativnim iskustvom u dva prethodna slučaja prometne nesreće i štete na vozilu i tjelesnih ozljeda, kad je rješavanje u postupku kod osiguratelja "zapelo" i konačno ipak završilo na sudu, naš čitatelj R.T. pita postoji li obveza oštećenoga po novim propisima o osiguranju da se prije pokretanja sudskog postupka s odštetnim zahtjevom obrati osiguratelju štetnika. Nezgoda se dogodila 7. veljače ove godine. Boji se da bi, kao i u prethodna dva slučaja, obraćanje osiguratelju bilo samo gubljenje vremena. Novi Zakon o obveznim osiguranjima (Narodne Novine br.151/05) u čl. 12.st.1. propisuje rokove u kojima osiguratelj mora oštećenome dati obrazloženu ponudu naknade štete ili utemeljeni pismeni odgovor zašto to ne može učiniti. Ti rokovi su vrlo kratki: za štete na stvarima (imovinska šteta) rok je 14 dana, a za štetu zbog smrti ili ozljede (neimovinska šteta) rok je 30 dana, od dana kad je oštećeni podnio odštetni zahtjev osiguratelju. Za nepoštivanje tih rokova Zakon je predvidio i sankcije osiguratelju. No, u st. 2. čl. 12., radi stvaranja ravnoteže između obveze osiguratelja da u određenom roku riješi odštetni zahtjev i obveze oštećenoga da informira osiguratelja o nastanku štetnog slučaja, Zakon propisuje: "Tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz st. 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom". Gledajući doslovno tekst Zakona proizlazi da se oštećeni, kad nastane šteta, prije podnošenja tužbe protiv osiguratelja i/ili njegovog osiguranika mora osiguratelju javiti s odštetnim zahtjevom i čekati da on u gore navedenim rokovima riješi njegov odštetni zahtjev. Ako to ne bi učinio, izlaže se opasnosti da mu se tužba pred sudom odbaci zbog preuranjenosti. Međutim, u praksi to i nije tako. Naime, sličnu odredbu sadržavao je i raniji Zakon o osiguranju iz 1990.g., ali sudovi su odbijali priznati preuranjenost podnesene tužbe, jer ta kvalifikacija kao procesna pretpostavka nije bila predviđena u procesnim propisima. Isto mišljenje sudovi zastupaju i danas, polazeći od pretpostavke da u pozitivnim propisima nigdje nije uvedena obveza oštećenoga da se mora obratiti s odštetnim zahtjevom osiguratelju. Odredbe čl. 12. st. 2. odnosi se samo na slučaj kad se oštećeni obratio osiguratelju s odštetnim zahtjevom: u tom slučaju ne bi smio podnijeti tužbu prije nego proteknu Zakonom predviđeni rokovi u kojima osiguratelj mora riješiti odštetni zahtjev. Takvo rješenje nipošto ne služi brzom rješavanju odštetnih zahtjeva, jer, doista, ako osiguratelj ne zna za nastanak štete, ne može istu ni riješiti. Osnovna pravila odštetne odgovornosti i korektnog postupanja traže da se dužnik (osiguratelj) izvijesti o nastanku duga (plaćanje štete). No, očito je da nema opasnosti da će sud u ev. parnici odbaciti tužbu našeg čitatelja pozivom na preuranjenost tužbe. Jedina moguća šteta takvog postupanja mogla bi biti plaćanje troškova postupka, ukoliko osiguratelj na prvom ročištu prizna odštetni zahtjev, a što je - s obzirom da se radi i o ozljedama - malo vjerojatno.