Eto, ponekad se dogodi da osiguratelji, po njihovom mišljenju, greškom isplate naknadu štete osobi koja na to nema pravo, ili pak isplate više od onoga na što bi imala pravo. Kad se greška uoči, a to je najčešće kad interna revizija utvrdi pogrešku radnika, osiguratelji traže i mole da primatelj vrati primljeni iznos. Ako to ne učine, spremni su tužiti i tužbom tražiti povrat neopravdano isplaćenog iznosa. Pri tome se pozivaju na odredbe Zakona o obveznim odnosima koji govore o stjecanju bez osnove (članak 210 do 219). No, da vidimo kako stvari doista stoje. Naime, opće pravilo je da onaj tko nešto neosnovano primi mora to i vratiti. Pri tome postoje značajni izuzeci. Jedan izuzetak nalazimo u članku 211. Zakona o obveznim odnosima, koji kaže: " Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtjevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu". Druga pak iznimka od općeg pravila nalazi se u članku 216. istoga zakona: "Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu". Ako jezik zakonodavca prevedemo na jezik običnih ljudi onda imamo slijedeća pravila: ako osiguratelj nešto plati, a zna da nije dužan platiti - ne može tražiti povrat tako isplaćenog iznosa. Pošto je to ipak samo teorijski slučaj, jer osiguratelji baš nisu skloni plaćati nešto za što znaju da nisu dužni, važnije je pravilo koje proizlazi iz članka 216.: osiguratelj koji je platio neosnovano naknadu materijalne štete može tražiti povrat isplaćenog iznosa. Naravno, on mora dokazati da je isplata izvršena neosnovano, bez pravnog utemeljenja. Primjerice, plati štetu na vozilu oštećenom vozaču, a kasnije se utvrdi da taj vozač nije imao pravo na naknadu štete, jer je, recimo, sam kriv za štetu. No, drugačije je ako se plati naknada nematerijalne štete (Zakon govori o naknadi štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti). U tom slučaju, iako je naknada plaćena osobi koja na to nije imala pravo, osiguratelj ne može tražiti povrat isplaćenog iznosa! Uvjet je da je osoba koja je naknadu primila bila "savjesna", što znači da nije znala da na naknadu nema pravo. Savjesnost ili nesavjesnost osobe koja je naknadu primila mora dokazati osiguratelj. Primjer nesavjesnosti: osoba koja je u trenutku nezgode bila u vozilu, nije ozlijeđena, ali uspješno "odglumi" ozljedu i osiguratelj joj isplati naknadu s naslova pretrpljenih ozljeda. Ako se kasnije utvrdi da ta osoba nije bila ozlijeđena i da je znala da nema ozljeda, a primila je naknadu - primljeni iznos će morati vratiti. Valja podvući i to da članak 216. Zakona o obveznim odnosima govori o naknadi štete. Naime, naknada zbog ozljeda ili smrti može se primiti i po drugim policama osiguranja, recimo po osiguranju od nezgode ili po policama osiguranja života. Kod ova dva slučaja naknada se ne traži s naslova odgovornosti za štetu, već temeljem ugovorne obveze, što znači da će u tim slučajevima osiguratelj moći tražiti povrat neosnovano isplaćenih iznosa (takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud u predmetu Rev 574/97 od 13. ožujka 2003.g.).