Može li se slučaj „Credo“ dogoditi u osiguranju?

Baš se poklopilo: tek što je u javnosti  objavljena vijest o problemima koje je imalo jedno osiguravajuće društvo s (ne)dostatnim kapitalom, uslijedila je i neočekivana vijest o likvidaciji Credo banke. Nije bilo teško predvidjeti reakcije potrošača osigurateljnih proizvoda i usluga, koji – unatoč tomu što je problem spomenutog osiguratelja vrlo brzo riješen dokapitalizacijom – pitaju nije li moguće da se slučaj „Credo“ dogodi i nekom osiguratelju.

Naravno da im odgovor sa sigurnošću nitko ne može dati. Ali, s obzirom na različitost prirode bankarske i osigurateljne djelatnosti, osiguratelji su rezistentniji na financijsku krizu od banaka, što se pokazalo i u ovoj krizi „s dvostrukim dnom“ koja još uvijek traje, pa nije vjerojatno ponavljanje  slučaja „Credo“ i u osiguranju.

Moralo bi se dogoditi niz grubih propusta nadzornog tijela, pa da se dogodi sličan slučaj i u osiguranju. Ali, ljudi pušu i na hladno. 

Odredba čl. 224. Zakona o osiguranju je jasna: „Ugovori o osiguranju koje je sklopilo društvo za osiguranje prestaju otvaranjem stečajnog postupka nad društvom za osiguranje.“

U situaciji kad za obveze osiguratelja ne jamči nitko, čak – suprotno bankarskim ulozima - niti djelomično, oprez i mudrost kod sklapanja ugovora o osiguranju, posebno onih dugoročnih u životnim, rentnim i sličnim osiguranjima, ostaje jedina praktična mjera kako preduhitriti  mogući gubitak.

Naravno, u životnim osiguranjima vrijede još i posebne odredbe: vjerovnici (ugovaratelji i korisnici iz životnih osiguranja) imaju „…pravo odvojenog namirenja iz imovine za pokriće matematičke pričuve“ (čl. 228. st. 2. Zakona o osiguranju) , a dostatnost te imovine redovno i strogo kontrolira Nadzornik.

Dakle, zaključak, s kojim se slaže osigurateljna struka jeste: slučaj „Credo“ gotovo da i nije moguć u osiguranju, pa osiguranici mogu biti mirni.

Međutim, ista ta struka se boji nešto drugačijeg scenarija, za koji nije baš sigurna da se ne može dogoditi. Naime, u slučaju stečaja nekog od osiguratelja koji se bave obveznim osiguranjima u prometu, njihove (neizvršene) obveze po nastalim štetama padaju na teret svih (ostalih) osiguratelja koji se bave istom djelatnošću. Može se samo zamisliti koliki bi to teret bio za ostale osiguratelje u slučaju stečaja nekog osiguratelja koji ima veće učešće u portfelju obveznih osiguranja u prometu!

Da se to ne bi dogodilo, potiho se zaziva stroža kontrola i u štetama, koja se do sada, kako se šapuće, baš i nije provodila.