S obzirom na različitost prirode bankarske i osigurateljne djelatnosti, osiguratelji su rezistentniji na financijsku krizu od banaka
Baš se poklopilo: tek što je u javnosti objavljena vijest o problemima koje je imalo
jedno osiguravajuće društvo s (ne)dostatnim kapitalom, uslijedila je i
neočekivana vijest o likvidaciji Credo banke. Nije bilo teško predvidjeti
reakcije potrošača osigurateljnih proizvoda i usluga, koji – unatoč tomu što je
problem spomenutog osiguratelja vrlo brzo riješen dokapitalizacijom – pitaju
nije li moguće da se slučaj „Credo“ dogodi i nekom osiguratelju.
Naravno da im odgovor sa sigurnošću nitko ne može dati. Ali,
s obzirom na različitost prirode bankarske i osigurateljne djelatnosti,
osiguratelji su rezistentniji na financijsku krizu od banaka, što se pokazalo i
u ovoj krizi „s dvostrukim dnom“ koja još uvijek traje, pa nije vjerojatno
ponavljanje slučaja „Credo“ i u
osiguranju.
Moralo bi se dogoditi niz grubih propusta nadzornog tijela,
pa da se dogodi sličan slučaj i u osiguranju. Ali, ljudi pušu i na hladno.
Odredba čl. 224. Zakona o osiguranju je jasna: „Ugovori o osiguranju koje je sklopilo
društvo za osiguranje prestaju otvaranjem stečajnog postupka nad društvom za
osiguranje.“
U situaciji kad za obveze osiguratelja ne jamči nitko, čak –
suprotno bankarskim ulozima - niti djelomično, oprez i mudrost kod sklapanja
ugovora o osiguranju, posebno onih dugoročnih u životnim, rentnim i sličnim
osiguranjima, ostaje jedina praktična mjera kako preduhitriti mogući gubitak.
Naravno, u životnim osiguranjima vrijede još i posebne
odredbe: vjerovnici (ugovaratelji i korisnici iz životnih osiguranja) imaju „…pravo odvojenog namirenja iz imovine za
pokriće matematičke pričuve“ (čl. 228. st. 2. Zakona o osiguranju) , a
dostatnost te imovine redovno i strogo kontrolira Nadzornik.
Dakle, zaključak, s kojim se slaže osigurateljna struka
jeste: slučaj „Credo“ gotovo da i nije moguć u osiguranju, pa osiguranici mogu
biti mirni.
Međutim, ista ta struka se boji nešto drugačijeg scenarija,
za koji nije baš sigurna da se ne može dogoditi. Naime, u slučaju stečaja nekog
od osiguratelja koji se bave obveznim osiguranjima u prometu, njihove
(neizvršene) obveze po nastalim štetama padaju na teret svih (ostalih)
osiguratelja koji se bave istom djelatnošću. Može se samo zamisliti koliki bi
to teret bio za ostale osiguratelje u slučaju stečaja nekog osiguratelja koji
ima veće učešće u portfelju obveznih osiguranja u prometu!
Da se to ne bi dogodilo, potiho se zaziva stroža kontrola i
u štetama, koja se do sada, kako se šapuće, baš i nije provodila.
Naime, za razliku od dostatnosti kapitala, imovine za pokriće pričuva i
sl., kontrola šteta samo prema bilančnim podacima nije garant da se iznenađenje
neće dogoditi. Kontrola bi morala biti dublja i (predmetno) konkretnija i
obuhvatiti sve procese likvidacije šteta, od prijava preko sudskih parnica
do isplata. 
