“Koje zaštitne mjere nisam poduzeo?...“, pokušava vozač objasniti sam sebi, kad mu to već nije objasnio osiguratelj „...radi se o najobičnijoj nepažnji koja se može dogoditi svakome vozaču i zbog koje sam i zaključio kasko osiguranje...“
B. C., vlasnik novoga golfa; prva
registracija prije godinu dana; u stanici za tehnički pregled mlade zgodne cure
odvukoše ga iz automobila u kiosk
i, naravno, nagovoriše da zaključi i kasko osiguranje. Dobije uvjete i policu, potpiše, plati
premiju odjednom i veselo ode doma
uvjeren da je svoje „blago“ zaštitio od nenadanih šteta.
Sve je bilo u redu dok nije jedno
predvečerje u ove sparne ljetne dane odlučio prošetati na obroncima planine „U“
i osvježiti se od omare koja dolje u gradu nije popuštala ni u večernjim satima.
Bezbrižno se vozeći šumskom cesticom tražeći gdje će parkirati i prošetati,
iznenada mu je u auto u punom trku udario zec. Zaustavi auto, izađe vidjeti
gdje je zec, obazre se i vidi kako mu auto klizi u provaliju i, nakon nekoliko prevrtanja, zaustavlja se na jednoj bukvi.
Slijedi pozivanje policije, koja
je brzo došla i sačinila zapisnik, pa pozivanje vučne službe koja mu vozilo,
ili ono što je ostalo od njega, vozi doma u dvorište... Sutradan prijava kasko osiguratelju
i obećanje da će poslati procjenitelja. Ovaj dolazi, površno pogleda vozilo,
jer detaljan pregled „na cesti„ nije ni bio moguć. Sve dakle uobičajeno…
A onda slijedi šok: pismo
osiguratelja da nema pravo na naknadu štete po kasko osiguranju uz citiranje
odredbe čl. 20. t. 8. kasko uvjeta „...da
nije poduzeo sve potrebne mjere zaštite...“ itd. Pokušao je tu rečenicu
podvući pod činjenično stanje svog slučaja, ali nije uspijevao. Dogodio se udes
, vjerojatno nije povukao ručnu kočnicu kad je izišao vidjeti gdje je zec, pod
utjecajem alkohola nije bio...“Koje
zaštitne mjere nije poduzeo?...“, pokušava objasniti sam sebi, kad mu to
već nije objasnio osiguratelj „...radi se
o najobičnijoj nepažnji koja se može dogoditi svakome vozaču i zbog koje sam i
zaključio kasko osiguranje...“.
No, dobro, pomisli. Zove
osiguratelja i pita da mu pošalju nalaz procjenitelja, jer vozilo mu leži u
dvorištu, pokriveno najlonom, a ima dvije konkretne ponude za razbijeno vozilo,
kojega bi se htio riješiti. Ne može ih prihvatiti jer ne zna kako je
osiguratelj procijenio štetu i ostatke vozila, koja - čita kasko pravila -
ostaju njemu na raspolaganje...
Zove odvjetnika, ovaj šalje procjenitelja, sudskog vještaka. Čovjek dolazi,
konstatira da ne može izvršiti točnu procjenu jer se „na podu“ ne mogu vidjeti
sva oštećenja.
Nema druge nego vozilo odvesti u neku mehaničku radionicu, dići ga na dizalicu i tek onda pregledati i procijeniti. Slijedi traženje šleperiste, radionice, plaćanje novih nepotrebnih troškova šlepanja, vještačenja...
Dva mjeseca je prošlo od nezgode.
Na još jedan poziv osiguratelju i upit što da radi s ostacima koje je
procjenitelj – sudski vještak procijenio na neki iznos, odgovor: „To je vaš problem„. Ne razumije i čudi
se: „u redu, ako već odbijaju štetu, a
mislim da nemaju pravo, zar ne bi bilo normalno da su me pozvali i rekli: nemate
pravo na osigurninu po kasku, ali, evo procjene, šteta vam je toliko i toliko,
ostaci vrijede toliko i toliko...pa ćemo na sudu vidjeti tko je u pravu„.
Naravno da će se na sudu vidjeti tko je u pravu, i naravno da će kasko osiguranik g. B.C. dobiti parnicu. Ali njegove će se muke po kasko osiguranju produljiti još par godina .
