Tek početkom 20 stoljeća, osobito sa pojačanim ulaganjem fondova u SAD, započinje značajnije sudjelovanje fondova na tržištu dionica, odnosno vlasničkih vrijednosnih papira. Paralelno s time ubrzava se i razvoj fondovske industrije u Americi, zemlji koja je na tom područuju izvan bio kakve konkurencije u odnosu na ostatak svijeta. Prvi investicijski fond osnovan u SAD-a je The Boston Personal Property Trust, osnovan 1893.god. The Railway and Light Securities Fund, osnovan 1904. god. bio je prvi leveraged fund što znači da je bio zadužen za kapital koji je investirao, odnosno za dio kapitala, dok je najstariji fond, osnovan 1927. god. koji je preživio cijelo stoljeće, do današnjih dana onaj koji su osnovale danas poznate inveticijske kuće Lehman Brothers i Lazard Freres pod nazivom General American Investors. U to vrijeme, kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća, u Americi su fondovi zabilježili fenomenalan razvoj. Samo je 1929. osnovano 265 fondova u Americi, a kako su se stvari zahuktavale, tako su i fondovi postajali sve zaduženiji, da ne kažem rizičniji. Naime, prvi fondovi prodavali su svoje dionice javnosti kako bi namaknuli kapital potreban za investiranje i nisu bili leveraged, dakle zaduženi. Međutim, kasnije su počeli sa prodajama emisija vlastitih obveznica radi prikupljanja dodatnog kapitala, što ja značajno povećavalo njihovu zaduženost. Jedan od prvih takvih highly leveraged odnosno visoko zaduženih fondova bio je i United States&Foreign Securities osnovan 1924 godine, sa jednom emisijom redovnih dionica, dvije emisije preferencijalnih dionice, te emisijom obveznica kojom se fond zadužio. Da stvar bude bolja, prikupljeni kapital, praktički tuđi jer je riječ o dugu tj obveznicama, fondovi su ulagali u margin kredite kod brokera, dodatno se zadužujući, dok je rizik za njihove dioničare još porastao. Svu složenost situacije možemo pogledati na primjeru. Recimo da je ulagač pojedinac kupio dionice nekog fonda u iznosu od 100 dolara, ali na margin, pa mu je trebalo svega 10 dolara gotovine. Sam taj fond, odnosno njegovih 100 dolara dionica koje je naš ulagač kupio, sastoje se opet iz svega 10 dolara imovine i 90 dolara duga jer je fond highly leveraged, a da stvar bude još kompliciranija, takav fond je svoj kapital ulagao u dionice nekog drugog isto tako highly leveraged fonda i to na margin. Kad je došlo do sloma burze u listopadu 1929. najveći gubitnici bili su upravo takvi visoko zaduženi fondovi koji su se zadužili iznad vrijednosti svoje imovine, a mnogi su ulagači tih godina doslovce pali na prosjački štap. Rezutanta svih tih zbivanja uslijedila je u obliku SEC-a, američke komisije za vrijednosne papire, te donošenja Securities Act 1933. god. i Securities Exchange Act 1934 godine, odnosno zakona o vrijednosnim papirima i zakona o tržištu vrijednosnih papira koji su unijeli reda u novonastalo područje ekonomije. Nekoliko godina kasnije točnije 1940. godine, donešen je i Investment Company Act, odnosno zakon o investicijskim fondovima kojim je zabranjeno zaduživanje fondova, a kapitalna struktura strogo propisana kao i potreba diverzificiranog ulaganja, registracije kod regulatornih tijela, te obveza razotkrivanja podataka o sebi javnosti, tzv. disclosure. Sve su to temelji modernih propisa koji uređuju područje vrijednosnih papira, tržišta kapitala i investicijskih fondova danas u svim zemljama svijeta.