"…Budući nije došlo do zamjene oštećenih vrata i retrovizora već samo njihovog popravka smatram da mi je nanesena šteta na način da mi je umanjena vrijednost automobila, a isto tako, budući živim na Hvaru, za popravak sam morao auto odvesti u Split, te sam imao dodatni trošak, a uz to i nekoliko dana sam bio bez automobila, te smatram da mi je povrijedjeno pravo osobnosti. Isto tako morao sam izbivati s posla one dane kada sam auto odnio u Split i kada sam otišao po njega…. da li polica od autoodgovornosti pokriva štete kao što su prijevoz automobila trajektom, umanjenu vrijednost kao i vrijeme provedeno dok mi je automobil na servisu…". Kao što vidimo, u pitanju našeg čitatelja I.Š. ima nekoliko potpitanja. Pravo na naknadu smanjene vrijednosti oštećenog vozila, pravo na naknadu troškova putovanja u servis radi popravka i pravo na naknadu zbog nekorištenja vozila. Načelno, štetnik, a slijedom toga i njegov osiguratelj automobilske odgovornosti, duguje oštećenome potpunu naknadu štete. U čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005) kaže se: "Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala". Plaćanjem popravka oštećenoga vozila osiguratelj je uspostavio prijašnje stanje, ali ne u cijelosti: vozilo koje je oštećeno sigurno je izgubilo dio svoje vrijednosti. To je tzv. umanjena vrijednost vozila, koja može biti tehnička (danas zanemariva i nije osnovica za naknadu od osiguratelja) i ekonomska- tržišna (gubitak vrijednosti oštećenog a popravljenog vozila na tržištu). Osiguratelj mora dati naknadu i za taj vid štete, što se izvodi iz st. 2. čl. 1085. citiranog Zakona o obveznim odnosima, koji kaže:" Ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu". Dakle, naknada za smanjenu vrijednost vozila daje se u novcu. Koji iznos? Ovisi o procjeni nadležnih stručnjaka. Općenito rečeno, što je tržište vozila modernije i što su vozila dostupnija kupcu, prije gube tržnu vrijednost, pa je i naknada za smanjenu vrijednost manja (na pr. u Njemačkoj, Austriji i sl.). Za primijetiti je da i kod nas sudska praksa ide tim putem. Naknade s naslova umanjene vrijednosti vozila sve su manje. Osiguratelji pak u mirnom postupku u pravilu nude oko 10 % od iznosa plaćenog za popravak, jasno, ako vozilo nije starije od tri godine. Što se tiče prava na naknadu štete zbog putovanja u servis i iz servisa, te izostanka s posla, ukoliko oštećeni ima dokaze za tu štetu (karte za trajekt, potvrdu poslodavca o izgubljenoj dnevnici i sl.) polica obveznog osiguranja pokriva taj dio štete. Konačno, jedno od potpitanja koje, s obzirom na novi Zakon o obveznim odnosima, izaziva interes osigurateljno-pravničke javnosti jeste: ima li oštećeni pravo na naknadu zbog nekorištenja svoga vozila, dakle, pravo na gubitak komoditeta? Prema dosadašnjoj sudskoj i osigurateljnoj praksi naknada zbog same činjenice da se oštećeni nije mogao koristiti svojim vozilom davala se samo ako je vozilo služilo kao sredstvo privredjivanja (taksisti, prijevoznici, ponekad i trgovački putnici i sl.). Naknada u drugim slučajevima nije se davala. Da li je komoditet kojega oštećeni gubi ne koristeći se svojim vozilom napad na pravo osobnosti - pitanje tek čeka odgovor sudske prakse. Do pozitivnog odgovora osiguratelji zasigurno neće priznavati i taj dio štete.