• Pravni standard "osobito teški invaliditet" nije u Zakonu definiran, pa je njegov sadržaj prepušten odluci sudova

Sedmogodišnji sin naše čitateljice N.V. stradao je u prometnoj nesreći 2007. g. Nakon dugotrajnog liječenja dijete je krenulo u školu, ali "…svaki put kad ga pratim srce mi se steže vidjevši ga kako šepa među ostalom djecom…" Naime, kao trajna posljedica lijeva noga ostala je  za par centimetara kraća zbog čega dječak šepa. Čitateljica se obratila osiguratelju, koji je isplatio naknadu štete sinu, ali je odbio zahtjev za naknadu štete roditeljima koju, u obliku duševnih patnji, trpe zbog stanja zdravlja svoga sina.

Nažalost, osiguratelj se zasigurno vodio stajalištem sudske prakse po ovom pitanju. Naime , čl.1101. st.1. Zakona o obveznim odnosima  određeno je da "U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine  uže obitelji (bračni drug, djeca, roditelji)".

Pravni standard "osobito teški invaliditet" nije u Zakonu definiran, pa je njegov sadržaj prepušten odluci sudova. A sudovi su stalno zauzimali stajalište da se osobito teškim invaliditetom smatra ono stanje zdravlja neke osobe koje se očituje kao teški invaliditet koji se "razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta, prema okolnostima koje tom invaliditetu daju posebnu težinu". (Odluka Vrhovnog suda republike Hrvatske, br. Rev.-497/2006., od 17.travnja 2007.g. Odluka je donesena po Zakonu o obveznim odnosima iz 1978.g., no ni novi Zakon iz 2005.g. nije tu ništa mijenjao).

U konkretnom slučaju tada radilo se o tužiteljevom sinu kojemu je izvršena amputacija desne natkoljenice, koji je imao lom zdjelice u području zgloba s razvojem posljedične artroze zgloba, uz ograničenje lijeve noge, zbog čega je sin tužitelja mogao hodati samo s dvije štake, u vozilu je morao imati prilagođene ručne komande, osobnu je higijenu mogao obavljati samo uz pomoć druge osobe… Zaključak Suda je bio: nedvojbeno je da roditelji trpe duševne boli zbog teškog invaliditeta svoga sina, ali ipak nije riječ o osobito teškom invaliditetu koji bi opravdavao dosuđenje naknade za duševne boli roditeljima u smislu odredbi čl. 201.st.3. ondašnjeg Zakona o obveznim odnosima.