Prema odredbi članka 200. Zakona o obveznim odnosima, ozlijeđeni ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Ovaj vid naknade štete u praksi se i kod osiguratelja i kod oštećenih kratko naziva "invaliditet". Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete (ozljede, smrt neke osobe), sud mora voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se tom naknadom ili izgledom da će se ona dobiti ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (stav 2. članka 200.) Iako je zakon o obveznim odnosima donešen davne 1978. g., dakle u vrijeme socijalističkog društvenog uređenja, bez sumnje je ova odredba i dalje vrlo opravdana. Prvotni cilj naknade za pretrpljene ozljede jest olakšati oštećenome situaciju u kojoj se našao iza nezgode odnosno ozljede, omogućiti da iznosom koji dobije s naslova naknade kompenzira teškoće koje mu ozljede uzrokuju. No, ta se naknada ne smije pretvoriti u izvor bogaćenja ili poticaja da se činjenica doživljene nesreće neosnovano kapitalizira. Nažalost, svakodnevno smo svjedoci takvih pokušaja, ali i očigledno, društvenim stanjem i okruženjem, kako je danas, poticano tzv. rentne nervoze. To znači da očekivana naknada povratno utječe na zdravlje ozlijeđenoga, pa se odista osjeća bolesnijim nego što jeste. Naša čitateljica J.C. koja se žali da joj osiguratelj nije isplatio naknadu za pretrpljene duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti, koju su liječnici ocijenili da je iznosila 7% kroz dva mjeseca, vjerojatno spada u one koji će teško prihvatiti gore navedeno načelo odnosno odredbu članka 200. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Po mišljenju sudova (v. presudu Okružnog suda Zagreb br. Gž 4425./85) nije spojivo s prirodom i društvenom svrhom pravične novčane naknade dosuđivati naknadu za društvene boli zbog smanjenja životne vidove naknade: pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah, eventualno potrebna pomoć treće osobe itd.