Normalno je imati problema sa susjedima (ili komšijama). Tako je u svakodnevnom životu, a tako je i u osiguranju. No, istine radi, mora se priznati da do sada – barem – u osiguranju nije bilo problema u suradnji između hrvatskih i slovenskih osiguratelja. Zajedno su raspadom bivše SFRJ išli k EU osiguranju, posebno u osiguranju motornih vozila. Susjedi su vrlo korektno pomogli Hrvatskoj da postane članicom Multilateralnog sporazuma o ukidanju kontrole zelene karte i na taj način olakšali međunarodni cestovni promet između EU vozila i Hrvatske. Susjedna Dežela vrlo je aktivna i na hrvatskom tržištu osiguranja, gdje djeluje nekoliko društava u vlasništvu slovenskog kapitala (Triglav, Velebit, Velebit životno, KDF). Hrvatskoj nitko nije kriv što je, kao na buvljoj pijaci, prodala (ili bolje reći: poklonila) vrlo dobro društvo s dugogodišnjom tradicijom rada u Sloveniji (Slovenika osiguranje). Zato izraz „ slovenske osigurateljne pretenzije“ koje rabi naš čitatelj ne odgovara trenutačno vrlo dobrim osigurateljnim odnosima između dvije zemlje. O čemu se pak radi? Radi se o tome da zastupnici pojedinih slovenskih osiguratelja iz pograničnih područja koriste svoju lokaciju i svoje osigurateljno tržište, bolje rečeno područje svoga rada, šire i na područje Hrvatske. To se posebno odnosi na Istru i Varaždinsku županiju. Ti zastupnici nude hrvatskim građanima razne osigurateljne proizvode slovenskih osiguratelja, među kojima su najzastupljenije police raznih vidova životnih osiguranja. Nisu rijetke ni police osiguranja zgrada od požara, putna osiguranja, assistenza i sl. Takvo ponašanje, naravno, nije u skladu s hrvatskim zakonima, jer se poslom osiguranja ( odnosno zastupanja u osiguranju) u Hrvatskoj mogu baviti samo osiguratelji (ili zastupnici) koji za to imaju ovlaštenje odnosno odobrenje nadležnog hrvatskog tijela. Prihvaćajući te police u svoj portfelj, kao ispravne, slovenski osiguratelji žmire na činjenicu da su prekršeni hrvatski zakoni. No, ipak, radi se o manje-više osiguranicima s hrvatske strane koji su osobno povezani sa slovenskim zastupnikom osiguranja, ili pak sa slovenskom sredinom (rade u Sloveniji, svakodnevno putuju preko Slovenije u Italiju ili Austriju…). Dakle, rekli bismo radije, da se radi o osobnoj aktivnosti zastupnika, a ne o sustavno smišljenoj osigurateljnoj politici nekog osiguratelja, kao što je to bio slučaj početkom devedesetih (ratnih) godina s austrijskim osigurateljima koji su pokupili stotine milijuna maraka premija životnih osiguranja na crno i koje ni akcije ondašnjeg državnog odvjetništva nisu uspjele spriječiti. Takav zaključak potvrđuju i materijali koje nam je poslao naš čitatelj, a koji pokazuju da, u stvari, slovenski zastupnik radi i za jednog talijanskog osiguratelja (nudi osiguranje života tipa variable annuity, poboljšana verzija unit linked polica, koji se može naći i kod naših osiguratelja), a što je po EU pravu i moguće i dozvoljeno.
