Upravo u tijeku priprema za već unaprijed isplanirani i rezervirani godišnji odmor naš čitatelj J.P. doživio je prometnu nezgodu u kojoj mu je vozilo oštećeno i popravak će trajati cca tri tjedna. Za nezgodu nije kriv i istu je prijavio osiguratelju vozača koji je skrivio nezgodu. Vrlo korektno osiguratelj je pregledao vozilo, popisao oštećenja, uputio ga u servis gdje će se popraviti vozilo. No, na zahtjev da mu se odobri uzimanje zamjenskog vozila (rent-a-cara ili nešto drugo), jer bez vozila ne može s obitelji (četiri člana + prtljaga) na očekivani godišnji odmor, službenik osiguravajućeg društva mu je priopćio da zbog toga što neće ići na godišnji odmor svojim vozilom ne trpi nikakvu štetu, odnosno, trpi dekomoditet koji naše pravo ne priznaje kao štetu zbog koje bi imao pravo na drugo, zamjensko vozilo. Uputio ga je na javni prijevoz autobusom ili vlakom, što mu je, kako je dotični službenik naveo, čak i jeftinije nego korištenje vlastitim vozilom. Pri tome mu je pokazao nekoliko (starijih) rješidbi naših sudova koji su mahom odbijali zahtjev za naknadu štete zbog dekomoditeta koji se sastoji u nemogućnosti korištenja vlastitim vozilom. Što da radi? Ima li pravo na uzimanje drugog, zamjenskog, vozila, kako ne bi upropastio godišnji odmor? Odgovor na to pitanje doista nije lak ni siguran. Naime, kod nas još uvijek prevladava mišljenje da je osobno vozilo, koje se koristi u osobne svrhe, stvar luksuza, komoditeta i zato nemogućnost korištenja vlastitim vozilom ne predstavlja štetu. Međutim, Zakon o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006.g., malo drugačije uređuje problem. U čl. 19. st. 1. zakon kaže: “Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom „, a u st. 2.: „Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo„. Dakle, u krug prava osobnosti lako bi se moglo uvrstiti i pravo na korištenja vlastitim automobilom, pravo na komoditet koji to korištenje doista predstavlja. Ne radi se o nekom vidu materijalne štete, već o neimovinskoj šteti koja bi se mogla podvesti, uz malo kreativne mašte naših sudaca, pod ono „i drugo“. U čl. 1100 ZOO određuje i kriterije naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti: “…u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. “Usporedbe radi, talijanski sudovi su odnedavna počeli dosuđivati građanima naknadu za štetu, primjerice, zbog toga što zbog problema s električnom strujom nisu mogli gledati utakmicu u obiteljskom krugu. Takva šteta nije predviđena njihovim Građanskim zakonikom, ali su suci opravdanje našli u samom Ustavu, svrstavajući takvu štetu (čisti dekomoditet) u tzv. egzistencijalnu štetu građanima, koju pravni poredak štiti i u slučaju njene povrede odobrava naknadu. Bez radikalnije promjene sudske prakse teško se može očekivati da će osiguratelji kod opisanih slučajeva promijeniti svoju praksu odbijanja zahtjeva za plaćanje troškova zamjenskog vozila.
 
