S obzirom da su pojave stručne neozbiljnosti sve učestalije, bolje rečeno, postale su pravilo, valja se upitati ne sijeku li osiguratelji sami granu na kojoj sjede
„Zašto hrvatsko osiguranje ne izlazi iz krize već treću
godinu za redom?“, pitanje je koje postavljaju mnogi koji prate djelatnost
osiguranja.
Naš čitatelj K.L. iznenađen je činjenicom da je za prva
četiri mjeseca ove godine osiguranje ostvarilo pad od 0,6 % u neživotnim
osiguranjima i 1,5% u životnim
osiguranjima u odnosu na rezultat postignut u prva četiri mjeseca prošle godine.
„Ovo tim prije što je djelatnost osiguranja u Europskoj uniji cijelu poznatu
krizu vrlo brzo prevladalo i danas
postiže značajne stope rasta...“.
Naravno, Hrvatska nije EU, pa ni hrvatsko osiguranje nije EU
osiguranje. Osiguranje je nadgradnja, pa ako gospodarstvo šepa i ne raste, nema
šanse ni za osiguranje. Nema novih djelatnosti, nema novih pogona, a to znači da
nema ni novih rizika koje treba osigurati. Dapače, osiguranici u krizi koja ih
trese svim silama nastoje smanjiti premiju osiguranja, ponekad i na račun
sigurnosti i zadržavanja mogućeg rizika na vlastiti trošak.
Upravo to objašnjava sve češće obraćanje potencijalnih
osiguranika brokerima preko kojih se vrši analiza mogućih ušteda na osiguranju
i sile osiguratelji da snize premije.
No, ne može se kriviti brokere za pad premije (kako tu tezu
na interesantan način provlači K.L.). Poznato je da se sve više odustaje od
osiguranja (djelatnika) od nezgode, napušta se, prije nekoliko godina vrlo
popularno, dodatno i dopunsko privatno zdravstveno osiguranje, ne osiguravaju
se rizici opće odgovornosti za štetu, kasko osiguranje motornih vozila (unatoč
vrlo lošim financijskim i tehničkim rezultatima) sklapa se samo kad se mora
radi kredita.
Isto je i s policama životnih osiguranja: ljudi jedva čekaju
da dođe vrijeme isteka. Obnova takvih ugovora je ispod 50%.
Dakle, umjesto traženja krivca u nekome, trebalo bi vidjeti
nisu li i sami osiguratelji krivi za situaciju u kojoj su sada. Evo kako
izgleda ponuda jednog osiguratelja iz javnog natječaja (prema informaciji koja
nam je poslana na uvid) za obvezno osiguranje voznog parka jednog gradskog
prijevoznika: osiguranje od nezgode
radnika – 0 kuna premije; putna osiguranja menadžmenta – 0 kuna premije;
osiguranje istog menadžmenta od odgovornosti
– 0 kuna premije; dopunsko zdravstveno za djelatnike – popust 50% i sl.
Nije li se sindrom autoodgovornosti preselio na ostala
neživotna osiguranja? S obzirom da su takve pojave stručne neozbiljnosti sve
učestalije, bolje rečeno, postale su pravilo, valja se upitati ne sijeku li sami osiguratelji granu na kojoj
sjede bezrazložnim i stručno neutemeljenim poklanjanjem popusta i beneficija
kod tih osiguranja?
