Prema odredbi članka 922. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima obveza osiguratelja iz ugovora o osiguranju počinje po navršetku dvadesetičetvrtog sata dana koji je u polici naznačen kao dan početka trajanja osiguranja, a prestaje po svršetku posljednjeg dana roka za koji je osiguranje ugovoreno. Ova zakonska odredba primjenjuje se samo ako stranke ne ugovore drugačije. Kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti stranke su ugovorile drugačije. Naime, u članku 7. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti od 17. svibnja 2002. godine uređen je tzv. počekni rok. Počekni rok (respiro rok) jeste vrijeme u kojemu se međusobna prava i obveze iz ugovora zaključenog na jednu godinu produžavaju najviše za trideset dana. Nastup počeknog roka vlasnik vozila (ugovaratelj osiguranja) može spriječiti tako što će najmanje tri dana prije isteka ugovora o osiguranju predati pismenu izjavu osiguratelju da ne pristaje na produženja ugovora o osiguranju. Počekni rok je u ovoj vrsti osiguranja ugovoren kako bi se omogućilo ugovarateljima osiguranja da uredno zaključe novi ugovor, da se isključi šteta (neosigurano vozilo) zbog eventualnog kraćeg zaborava na činjenicu da je ugovor istekao. Naravno, produženje pokrića nije besplatno. Ako se nezgoda dogodi u početnom roku, osiguratelj je dužan platiti štetu oštećenome, a ugovaratelj osiguranja - vlasnik vozila dužan je platiti premiju za cijelu sljedeću godinu. U tom slučaju početak novog ugovora o osiguranju bit će dan isteka prethodnog osiguranja. Naravno, može se dogoditi i to da se ne dogodi nezgoda i da vlasnik vozila želi zaključiti novo osiguranje kod nekog drugog osiguratelja. On to može učiniti, ali je starom osiguratelju dužan platiti premiju razmjernu vremenu korištenog respiro roka. U pitanju našeg čitatelja K. J. -a činjenice su slijedeće: ugovor o osiguranju autoodgovornosti zaključen je s trajanjem od 25. siječnja 2003. do 25. siječnja 2004. godine. Kako nije vodio računa o roku isteka osiguranja (datum tehničkog pregleda i registracije bili su mu 7.veljače 2004.g.), nije stari ugovor produžio, odnosno - nije sklopio novi. I upravo kad je išao na tehnički pregled, dakle 7.veljače, oštetio je drugo vozilo nanijevši mu štetu od cca 5.000 kuna. Uredno je prijavio događaj osiguratelju kod kojega je imao prethodno osiguranje, no ovaj ga je uputio na Hrvatski ured za osiguranje, jer je u trenutku nezgode, po tumačenju djelatnika toga osiguratelja, bio neosiguran. Iz gore navedenih odredbi ZOO i Uvjeta osiguranja razvidno je da gospodin iz toga osiguravajućeg društva nije u pravu. Naš čitatelj je bio u počeknom roku za koje mu je vrijedilo pokriće iz prethodnog ugovora. Dakle, osiguratelj kod kojega je bio osiguran mora platiti štetu oštećenome, a naš čitatelj je dužan platiti premiju osiguranja za razdoblje od 25. siječnja 2004. do 25 siječnja 2005. g. Prema tome, naš čitatelj K.J. ne može promjeniti osiguratelja i zbog štete u počeknom roku obvezan je ostati s osiguranjem kod "starog" osiguratelja.