Osiguratelj u Njemačkoj ne može pustiti predmet da leži u ladici i čekati da prođe zastarni rok, kako bi oštećenome poručio da je zastara i da mu neće platiti odštetu
Naš čitatelj W. S. iz Muenchena, inače stalni gost u O., koji već tridesetak godina posjećuje Hrvatsku i dobro se služi hrvatskim jezikom, imao je 13. lipnja 2012.g. jednu lakšu prometnu nezgodu za koju je kriv osiguranik osiguran kod jednog našeg osiguratelja. Ništa nije prijeporno: štetnik je priznao krivnju za nezgodu; policija je izišla na mjesto nezgode i dala W.S.-u potvrdu o oštećenju vozila. Čovjek se vratio u Njemačku, popravio vozilo i poslao račun popravka (445 eura) osiguratelju X, koji mu do današnjeg dana nije odgovorio na odštetni zahtjev. Sad kad je došao na ponovni godišnji odmor, 3.8.2015., iz poslovnice osiguratelja u R., kojoj se obratio, slali su ga u Zagreb, u sjedište osiguratelja (njegov slučaj se tretira kao međunarodna šteta koja se rješava u Zagrebu), što mu se – s obzirom na trošak – nije isplatilo. Jedva je na telefon dobio odgovornog službenika, koji mu je odgovorio da je 3.7.2015. nastupila zastara i da mu štetu ne mogu platiti. Čudi se čovjek kako je moguće da mu se osiguratelj više od tri godine nije javljao (čak niti na požurnicu), a kad su prošle tri godine –odbijaju isplatu štete. “U Njemačkoj, nije tako… jer bi osiguratelj zaista odgovorio i ne bi se sramotio odbiti platiti nešto što mora platiti…”, žali se g. W.S.
Što da čovjeku odgovorimo? Jednostavno - Hrvatska nije Njemačka. Njemački Zakon o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u par. 3. st.3. lijepo i kulturno određuje: “Ako je oštećeni podnio osiguratelju odštetni zahtjev tijek zastare se prekida dok osiguratelj pismeno ne odgovori na odštetni zahtjev. Prekid zastarnog roka protiv osiguratelja djeluje i protiv štetnika i obratno.” Dakle, osiguratelj u Njemačkoj ne može pustiti predmet da leži u ladici i čekati da prođe zastarni rok, kako bi oštećenome poručio da je zastara i da mu neće platiti odštetu. U Hrvatskoj, naprotiv, zastarni rok je tri godine, računajući od dana nastanka štete, i taj rok se prekida samo tužbom nadležnom sudu ili priznanjem osiguratelja (v. čl. 240. I 241. Zakona o obveznim odnosima). Prema tome, u primjeru našega čitatelja, zastara je nastupila i on ne može prisiliti osiguratelja da mu isplati odštetu. Ovaj bi to mogao učiniti dragovoljno, jer njegov dug prema W.S. -u i dalje postoji kao prirodni dug, prirodna obveza, i bilo bi potpuno u redu da mu osiguratelj, koji se nije javljao na njegova pisma, prizna i plati odštetu. Ali, Hrvatska nije Njemačka.
