Nedavno donošenje novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama, posebno drastično povećanje kazni za prekršaje u prometu, obrazlagano je potrebom unošenja reda i sigurnosti u cestovni promet. Govorilo se da će novi Zakon riješiti sve probleme, uvesti nas u EU prometnu civilizaciju, smanjiti broj poginulih na europsku razinu (koja je gotovo za polovicu manja od naše). Međutim, tromjesečna primjena toga Zakona pokazuje da smo vrlo daleko od sigurnosti i od dostizanja EU standarda stradanja u cestovnom prometu. Još su svježa u sjećanju dva vikenda krajem kolovoza i početkom rujna koja su odnijela preko četrdeset života, a teže i lakše ozlijeđene više nitko i ne spominje. Pokazalo se tako da nije sve u Zakonu, pa ni u (dobrim) cestama ili autocestama i sve boljim i modernijim vozilima. Naprotiv. Strašne nezgode se događaju upravo na modernim prometnicama i to na različitim mjestima, pa se govoriti o crnim točkama, loše izvedenim radovima, krivo položenim nagibima itd. doista ne može. Došli smo tako do apsurda: bolje ceste – više stradalih; rigoroznije kazne – više prekršaja. Pokazuje se da je ipak najvažniji ljudski, vozački, faktor. Očito je problem u svijesti sudionika u prometu. Ili, bolje rečeno, u pogrešnom poimanju prometa i vozila. Niste li doživjeli to da autocestom vozite 130 km na sat (dakle dozvoljeni maksimum), a da vam vozači iza vas uporno daju znakove da smetate i da ubrzate? Ili, nije li vam se digla kosa na glavi kad gradskim ulicama, uz čije se kolnike kreću pješaci, među njima i oni najmanji nesvjesni opasnosti koja im prijeti, pretičući vas, projuri motorkotač brzinom od 120 km na sat? U takvim situacijama samo je pitanje sreće ili nesreće da li će stradati vozač ili netko drugi. Na iznenadnu prepreku takav vozač ne može ispravno reagirati. Komentari kao „ što radi ta policija“, samo su odraz nemoći. Jer, policija ne može biti svuda, ne može spriječiti svaki prekršaj i kazniti svakog počinitelja. Očigledno opasni vozači, koje europska javnost s pravom zove „cestovni pirati ili razbojnici„, računaju na to da policija neće uhvatiti baš njih. Generalna prevencija propisanih rigoroznih kazni pokazuje se neefikasnom. Dakle, tu dolazimo do ključa cijele zagonetke. Manjka nam svijesti o potrebi čuvanja svoga i tuđega života. Manjka nam spoznaja o opasnostima prometa. Manjka nam obrazovanje o potrebi poštivanja prometnih pravila, ne radi njih samih, već radi sebe i drugih. Manjka nam prometna kultura primjerena karakteristikama prometa. Manjkaju nam deset zapovijedi za vozače, ali zapovijedi usađenih u savjest svakoga vozača. Vlastita savjest svakako je najbolji policajac. A sve nam to manjka i manjkat će jer nas nitko ne uči, od malih nogu, kako se ponašati. A ako nešto ne naučiš kao dijete, teško ćeš kao odrastao. Stoga je za pozdraviti inicijativu i potpisivanje peticije o žurnom uvođenju predmeta prometne kulture u sve obrazovne institucije, od vrtića do osnovnih i srednjih škola. Međutim, ako to ostane samo kod nekolicine entuzijasta, ako ne dobije čvrstu podršku državnih tijela, koja imaju moć i mogućnost formiranja budućih sudionika u cestovnom prometu – naše ceste će i dalje biti ratišta na kojima će se nepotrebno ginuti, a da to neće previše nikoga zabrinjavati.
photo by Peter Suneson
