Popravljanju neimovinske štete novi Zakon o obveznim odnosima posvećuje posebnu pažnju. Dužnost popravljanja neimovinske štete jeste posljedica povrede prava osobnosti. Dosuđujući naknadu štete zbog povrede prava osobnosti sud će oštećenome dosuditi pravičnu novčanu naknadu "nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema". Dakle, povreda prava osobnosti (pravo na život i zdravlje, pravo na ugled i dostojanstvo..., a njihov broj po Zakonu nije ograničen) sama po sebi je šteta, a pretrpljeni fizički ili psihički bolovi su samo kriterij za određivanje njezine visine. Zbog toga "pri odlučivanju o visini pravične naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom" (čl. 1100). Prevedeno, ta odredba kaže da će sud biti slobodan u ocjeni postojanja štete i njezinog obujma, da će on slobodno odlučiti o visini naknade. No, pri tome mora voditi računa da se kod oštećenih ne stvara amoralna situacija koja bi bila u neskladu sa svrhom same naknade (treba zanemariti tzv. rentnu groznicu kod oštećenih, visina odštete mora zadovoljiti kriterij pravičnosti - a to je njeno inkorporiranje u konkretni društveno-gospodarski sustav u određenoj sredini, jer šteta ne smije biti izvor zarada nikome pa ni oštećenicima...). Pravo na novčanu naknadu neimovinske štete u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe imaju (čl. 1101.) "članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), te braća, sestre i izvanbračni drug, ako je između njih i umrlog odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života". Novina je zakonski definiranje prava roditelja na pravičnu novčanu naknadu "u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta". Istina, i dosadašnja sudska praksa je priznavala to pravo, no ono je sada ušlo u zakonski tekst, što je korak naprijed u priznavanju začetog djeteta kao osobe u svemu izjednačene s već rođenim osobama. No, najvažnija novina u oblasti naknade neimovinske štete jeste svakako određivanje datuma dospijeća obveze pravične naknade? Zašto? Zato što od dana dospijeća štete počinju teći zakonske zatezne kamate. Kako u prijašnjem Zakonu nije bilo izričite odredbe kada dospijeva naknada za neimovinsku štetu, sudska praksa je bila da su kamate počimale teći od dana donošenja prvostupanjske presude. Po novom Zakonu (čl. 1104.) obveza pravične naknade neimovinske štete "dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe". Dakle, da biste stavili u zakašnjenje štetnika, odnosno kod obveznih osiguranja, i njegovog osiguratelja, dovoljno je (ali i nužno) da postavite pismeni zahtjev za naknadu štete. Ova će odredba sasvim sigurno izazvati vrlo velike diskusije u našoj pravničkoj javnosti, jer je doista neprecizna: kakav pismeni zahtjev mora biti? Običan ili uz pravdajuću dokumentaciju? Dužnik za štetu neće saznati dok nema potpunu dokumentaciju o šteti, konkretno, dok nema liječničku dokumentaciju o ozljedama i stanju bolesti odnosno posljedicama ozljeda. Očito je da je zakonodavac, žureći se dovesti u red dužnike (posebno utjecati na izbjegavanje parnica koje, znamo, mogu trajati godinama), zaboravio definirati pojam "pisani zahtjev". Očekuje se tako, da će ozljeđeni moći već s bolesničkog kreveta postaviti zahtjev i štetnika, odnosno njegovog osiguratelja, staviti u zakašnjenje, a da zahtjevu nije priložio nikakvu dokumentaciju koja bi omogućila utvrđivanje štete i njenog obujma.