U osiguranju imovine vrijedi načelo da se mora težiti tome da stvarna vrijednost osigurane stvari ili osiguranog interesa odgovara osiguranoj vrijednosti. Nije poželjno ni nadosiguranje (kad je stvarna vrijednost manja od osigurane) ni podosiguranje (kad je stvarna vrijednost veća od osigurane). Novina novoga Zakona odnosi se na podosiguranje (čl. 936. st. 1.). Po starome Zakonu o podosiguranju se moglo govoriti ako je stvarna vrijednost osigurane stvari ili interesa bila veća od osigurane vrijednosti u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju. Eventualno kasniji nesrazmjer stvarne i osigurane vrijednosti, do kojega je moglo doći zbog promjene cijena stvari ili interesa na tržištu, nije utjecalo na ugovor o osiguranju. Novi Zakon, međutim, traži da ravnoteža stvarne i osigurane vrijednosti bude u trenutku nastanka osiguranog slučaja. Da bi izbjegli posljedice budućeg podosiguranja, do čega može doći i najčešće dolazi bez krivnje ugovaratelja osiguranja, ugovaratelji će morati ukalkulirati i očekivanu promjenu vrijednosti u budućem trajanju ugovora o osiguranju, što baš i nije lako (predviđena stopa inflacije?). Ovo je vrlo nepovoljna odredba novoga Zakona, koja će - u sl. ev. inflacije ili bitnije promjene tržišnih cijena (recimo značajniji rast tržišnih cijena nekretnina) - ići na štetu ugovaratelja osiguranja. Ovo se može spriječiti samo tzv. valutiranim policama osiguranja sukladno odredbi članka 949. st. 6.: "Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), osiguranina se određuje prema toj vrijednosti". Dakle, u ugovoru o osiguranju će se morati unijeti klauzula da je određena vrijednost stvari ili interesa ugovorena, i u tom slučaju se neće primjenjivati odredba Zakona o posljedicama naknadno nastalog podosiguranja. U slučaju nastanka osiguranog slučaja ugovoritelj osiguranja odnosno osiguranik dužan je poduzeti sve propisane i ugovorene mjere za sprečavanje nastanka osiguranog slučaja odnosno ograničavanja njegovih štetnih posljedica (stari Zakon). Među mjere koje mora poduzeti osiguranik novi Zakon uvodi i tzv. razborite mjere, dakle, ne samo propisane i ugovorene, nego i sve razborite mjere, mjere koje je razumno poduzeti, a čije će troškove, gubitke i druge štete uzrokovane njihovim poduzimanjem, morati platiti osiguratelj, čak i "onda ako su ti pokušaji ostali bez uspjeha" (čl. 950. st. 2.). Kod osiguranja od odgovornosti, obveza osiguratelja jeste ne samo platiti štetu koju ev. duguje njegov osiguranik, već i snositi troškove spora (stari Zakon). Novi Zakon (čl. 964.) proširuje obvezu osiguratelja na naknadu "drugih opravdanih troškova radi utvrđivanja osiguranikove odgovornosti". Po novom Zakonu osiguratelj naknađuje osiguraniku i troškove mjera "poduzetih na zahtjev osiguratelja ili u sporazumu s njim, radi zaštite od neopravdanih i pretjeranih zahtjeva trećih osoba".