Nakon proteka zastarnog roka osiguratelj iz ugovora o osiguranju života ima tzv. prirodnu obvezu isplate osigurnine, koja nije obvezujuća već je na dobrovoljnoj bazi
Događa se i to: kopajući po starim papirima iz ostavštine pokojnoj oca, V.L. je našla i dokumentaciju o životnom osiguranju koje je njezin otac 1.1.1990. sklopio kod osiguratelja X na deset godina, a kao korisnik za slučaj njegove smrti navedena je upravo V.L. Našla je i uredno posložene uplatnice iz kojih je vidljivo da je premija u cijelosti uplaćena. Otac je umro 1.4.1999. Kako je V.L. boravila u inozemstvu, nije znala da postoji polica životnog osiguranja i da je korisnik osiguranja ona. To je saznala tek krajem 2010. godine. Podnijela je zahtjev osiguratelju za isplatu osigurnine i dobila odbijenicu uz obrazloženje da je njezin zahtjev zastario. Takvo obrazloženje ne može prihvatiti, jer, kaže, „…radi se o jednoj vrsti štednje putem životnog osiguranja…,a pravo na isplatu štednog uloga ne zastarijeva...“.
Nažalost, gospođa V.L. nije u pravu. Osigurnina nije štedni ulog, a pravo na zahtijevanje isplate osigurnine iz ugovora o životnom osiguranju zastarijeva u roku od pet godina „…računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala“ (čl. 234. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Kako je tražbina V.L. nastala smrću oca, dakle, 1.4.1999., njezino je pravo zastarjelo 1.1.2005. (objektivni rok zastare).
Ako bi mogla dokazati, što pretpostavljamo može, da nije znala za svoje pravo, rok od pet godina počinje joj teći od dana kada je za svoje pravo saznala (subjektivni zastarni rok ).
U tom slučaju njezino bi pravo zastarjelo najkasnije 31.12.2015. No, kako u čl. 234. st. 2. Zakona o obveznim odnosima postoji i odredba po kojoj pravo zahtijevati isplatu osigurnine u svakom slučaju zastarijeva protekom deset godina (apsolutni zastarni rok) računajući od dana nastanka prava na isplatu osigurnine, to je njezino pravo u svakom slučaju apsolutno zastarjelo.
Što pak znači „zastara“ ? Zastara znači da ne može od osiguratelja prinudnim putem naplatiti osigurninu. No, protekom zastarnog roka ona nije izgubila i pravo na osigurninu samo po sebi. To pravo i dalje postoji. Osiguratelj iz toga ugovora o osiguranju života prema V.L. ima tzv. prirodnu obvezu isplate osigurnine.
Stoga bi osiguratelj, ako hoće, mogao izvršiti isplatu osigurnine. Pravi osiguratelji to i čine. Sjetimo se samo situacije u kojoj su neki europski osiguratelji nasljednicima stradalih u Drugom svjetskom ratu, koji su imali životno osiguranje, osigurninu isplaćivali i pedeset godina nakon isteka ugovora o osiguranju života.
No, to je teško očekivati od našeg osiguratelja X, koji u svom pravilniku ima odredbu po kojoj djelatnik koji isplati zastarjelu tražbinu osiguraniku ili oštećeniku, čini disciplinski prekršaj.
