O odgovornosti liječnika i bolnica svakodnevno se piše. Pri tome mediji i od uobičajenih slučajeva stvaraju afere, vrlo neugodne i za liječnike i za bolnice. Ostavljajući po strani moguću kaznenu odgovornost medicinskog osoblja, činjenica je da je problem odgovornosti za štetu bolnica i liječnika hit tema u svim razvijenim europskim zemljama, čije je ishodište u američkom poimanju prava na sigurnost pacijenta i pravo (i obveza) na stručno i savjesno pružanje medicinske usluge. Naravno, odgovornost za štetu medicinskih ustanova i liječnika može biti vrlo otegotna okolnost, koja prijeti toj djelatnosti i profesionalnim karijerama ponekad i vrlo poznatih medicinara. Lijek za sigurnost da se štetne posljedice neće dogoditi jeste osiguranje od odgovornosti bolnica i drugih medicinskih ustanova i osiguranje od odgovornosti medicinskog osoblja. Time se postiže disperzija rizika odgovornosti za štetu (koja je u takvim djelatnostima neminovna) i njeno prebacivanje na širi krug jednako ugroženih osoba (onih koje plaćaju premiju osiguranja), čime se opasnost socijalizira i onemogućuje nesmetano pružanje usluga liječenja bez straha od štetnih posljedica. Iz slijedećeg primjera možemo vidjeti kakva su stajališta sudova: tužena bolnica je transfuzijom spašavala život pacijentu kojemu je perforirao čir. Djelatnik tužene bolnice nije provjeravao ispravnost krvi, već je, radeći u krajnjoj nuždi pacijentu dao krv zaraženu hepatitisom C i na taj način zarazio pacijenta. Pacijent je, po izlasku iz bolnice, i nakon liječenja hepatitisa C, tužio bolnicu za naknadu štete, temeljeći to svoje pravo na činjenici da osoblje bolnice nije provjeravalo ispravnost krvi prije transfuzije. Inače, krv je prikupljena u tijeku akcije dobrovoljnog davanja krvi, a akciju je vodila upravo služba tužene bolnice. Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev. 1918/01 od 21.XI 2001.) našao je bolnicu odgovornom za nastalu štetu pacijentu, jer je bolnica, prema odredbi Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, članak 13. stavak 1. točka 6., bila dužna radi otkrivanja izvora zaraze i puteva prenošenja zaraze, ispitati krv davatelja na prisutnost virusne žutice tipa B i C. Kako bolnica nije ispitala krv darovatelja, odgovorna je za štetu pacijentu temeljem članka 154. Zakona o obveznim odnosima. Sud nije prihvatio stajalište bolnice da je njen djelatnik radio u krajnjoj nuždi, jer hitni slučajevi su normalna pojava u svim bolnicama, dakle, nešto što se redovito događa i na što pružatelj medicinske usluge mora biti spreman. Upravo u ovom zadnjem, dakle u profesionalizmu, sudovi utemeljuju strožu, tzv. profesionalnu odgovornost. Kad se usluga pruža profesionalno, a to znači uz naplatu, opravdan je i viši stupanj pažnje, a to znači i odgovornost. Od ovoga, dakle od odgovornosti za propust, put vodi ka odgovornosti za rezultat: estetski kirurg, a vidjeli smo kakvih sve kod nas ima koji se time bave, koji se obvezao ispraviti nečiji nos, zategnuti kožu, presaditi kosu, poljepšati usta itd., pa ne uspije, odgovoran je pacijentu za štetu, koja se može sastojati u naknadi pretrpljenih psihičkih i fizičkih boli i straha zbog neuspjele operacije, ali i u drugim oblicima kao što su gubitak zarade ili nemogućnost daljnjeg obavljanja profesije. Zato bi i takvim pacijentima trebalo preporučiti: prije ugovora o liječenju ili obavljanju kakve operacije trebalo bi provjeriti ima li ustanova ili operater osiguranje od odgovornosti kod kvalificiranog osiguratelja, koji će umjesto njega platiti eventualnu štetu koju pacijent može pretrpjeti.