U Glavi VII, koja je posvećena prestanku obveza, odjeljak 4. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) govori o zastari prava, pa tako i o zastari prava iz ugovora o osiguranju. Naime, protok vremena odlučan je činitelj ne samo u svakodnevnom životu, nego i u pravu osiguranja.

U cilju uspostave pravne sigurnosti zakonodavac ostavlja strankama ugovornog odnosa vrijeme kroz koje njihova prava štiti garantirajući im sudsku zaštitu. Protekom propisanog vremena zakonodavac uskraćuje svoju zaštitu određujući da stranke gube samo pravo (prekluzija) ili pak da gube pravo zahtijevati ispunjenje obveze od druge ugovorne strane (zastara).

Kod prekluzije gubi se samo pravo i na tu činjenicu državno tijelo, pa i sud, mora paziti po službenoj dužnosti (ex offo).

Kod zastare gubi se pravo tražiti od protivne stranke ispunjenje obveze iz ugovora, dok samo pravo ostaje netaknuto i postoji i dalje u obliku prirodne obveze (obligatio naturalis), pa sud na zastaru ne gleda po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev dužnika (čl. 214., st.3. ZOO).

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojemu je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Rokovi zastarijevanja određeni su u ZOO.

Dužnik se ne može odreći prava prigovora na zastaru prije nego zastara nastupi, a stranke nisu ovlaštene ugovarati dulje ili kraće rokove zastare od onih određenih u ZOO. Za zastaru prava iz ugovora o osiguranju ZOO predviđa posebne rokove (v. čl.234. ZOO).

Smatra se da je to učinjeno zbog bolje zaštite slabije stranke iz ugovora o osiguranju, dakle ugovaratelja odnosno osiguranika i zbog posebnosti ugovora o osiguranju u odnosu na ostale ugovore. Te posebnosti rokova zastare kod ugovora o osiguranju očituju se u duljim rokovima zastare i u posebnoj odredbi o početku tijeka zastare.

Ostale odredbe ZOO o zastari (tijek zastare, prekid zastare, zastoj zastare, itd. ) odnose se i na ugovor o osiguranju.