Kako smo skloni optimistično gledati na događanja u hrvatskom gospodarstvu, u ovom broju obrađujemo temu oporezivanja zarade (dobiti) ostvarene ulaganjem društva u druga društva. Zašto je ovo optimistična tema? Zato jer rijetko razmišljamo o ulaganjima u druge dok se borimo sa vlastitom situacijom. Dakle, ulagači i oni potencijalni, situacija je slijedeća:
Poduzeća (društva) ulažu u druga društva s namjerom:
- trgovanja udjelima, gdje se dobit ostvaruje razlikom nabavne i prodajne cijene,
- sudjelovanja u dobiti tog drugog društva, radi ostvarivanja dividendi ili udjela u dobiti,
- prodaje udjela, nakon što je udjel držan zbog sudjelovanja u dobicima drugog društva.
Kako se utvrđuje dobit od ulaganja kod ulagača? Na temelju računovodstvenih podataka o nastalim prihodima i rashodima vezanima za ulaganje tj. na temelju financijskih izvještaja.
Da li vrijednost ulaganja predstavlja trošak u trenutku ulaganja? Ne. Ulaganje u udjele je oblik imovine i samo po sebi ne umanjuje porez na dobit. Tek prilikom prodaje, prodajna vrijednost udjela čini prihod, a nabavna vrijednost rashod (trošak). Razlika čini dobit od prodaje udjela.
Da li je promet udjelima (kupnja ili prodaja) oporeziv? Nije. Na promet udjela ne plaća se PDV niti drugi oblik poreza na promet.
Zarada od dividendi i udjela u dobiti drugog društva nije oporeziva kod ulagača jer je dobit tog drugog društva već oporezovana, a porez na isplatu dobiti od 15% je ukinut sa 01.01.2005. U suprotnom bi došlo do dvostrukog oporezivanja.
A što je onda oporezivo?
Dobit ostvarena trgovanjem (prodajom) udjela, kao razlika između nabavne i prodajne vrijednosti, oporeziva je porezom na dobit od 20%.
Porast tržišne vrijednosti udjela (nerealizirani dobitak), ukoliko se iskaže kao prihod, povećava osnovicu poreza na dobit tj. oporeziv je sa 20%. Usporedno, pad tržišne vrijednosti (nerealizirani gubitak) ne predstavlja porezno priznati rashod sve do trenutka prodaje udjela ili u slučaju stečaja firme u kojoj imamo udjel. Očito je porezno nepovoljno revalorizirati vrijednost udjela. Naime, računovodstveni propisi traže da se vrijednost imovine društva u financijskim izvještajima, u slučaju značajnije promjene njezine tržišne vrijednosti, uskladi s tom promjenom i to se zove revalorizacija. Porast vrijednosti pritom čini prihod, a pad rashod.
U računovodstvu razlikujemo dvije metode evidentiranja udjela:
Metoda troška stjecanja
Primjenjuje se kada ulagač drži manje od 20% udjela i smatra se da nema značajan utjecaj na poslovanje poduzeća. Ulaganje (udjel) se evidentira kao imovina, u visini nabavne vrijednosti (troška stjecanja), a kasnije se eventualno provodi revalorizacija na tržišnu vrijednost. Primici od dividendi predstavljaju neoporezivi prihod.
Metoda udjela
Primjenjuje se kada ulagač drži više od 20% udjela u drugom društvu i time ima veliki utjecaj na njegovo poslovanje. Nakon početnog iskazivanja ulaganja prema trošku stjecanja, vrijednost udjela se iz godine u godinu uvečava za udio u dobiti (ili smanjuje za udio u gubitku), a smanjuje za isplaćene dividende. Pritom, opisano uvećanje vrijednosti udjela predstavlja neoporezivi prihod.
Razlika između ove dvije metode je u tome što u prvoj prihode od ulaganja primarno čini dividenda, a u drugoj udio u dobiti. Kako prihodi od ulaganja nisu oporezivi, razlika u metodi ne utječe na poreznu obvezu.
Što se tiče vlastitih dionica, dobici i gubici od stjecanja vlastitih dionica porezno su neutralni.
