Naš čitatelj M. Z. bio je jedan od “sretnika” koji je vozilom koje je imao u leasingu naletio na vozilo ispred sebe, kojim je upravljao vlasnik koji je to vozilo imao u leasingu od istog leasing društva.
Poznat je problem koji su imali primatelji leasinga motornog vozila u hrvatskom pravu osiguranja: u slučaju sudara s vozilom koje je bilo u vlasništvu istog davatelja leasinga (leasing društvo) osiguratelji su smatrali da nisu treće osobe i da nemaju pravo na osigurateljnu zaštitu. Nažalost, takvo mišljenje je podržao i (dio) sudske prakse, pa su donošene presude koje su bile apsurdne: unatoč tomu što je čovjek primatelj leasinga bio i ugovaratelj osiguranja i korisnik vozila (sam je plaćao premiju osiguranja) nije imao osigurateljnu zaštitu. To se, nasreću, promijenilo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a nakon brojnih kritika i praktičara i teoretičara i pravobranitelja u osiguranju.
Izmjena je stupila na snagu 1. srpnja 2013. g., a glasi: “Trećom osobom iz st.1. ovoga članka smatra se i primatelj leasinga, koji je ugovaratelj osiguranja i korisnik vozila, a nije odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je prouzročena šteta od vozila istoga davatelja leasinga.”
Naš čitatelj M. Z. bio je jedan od „sretnika“ koji je vozilom koje je imao u leasingu naletio na vozilo ispred sebe, kojim je upravljao vlasnik koji je to vozilo imao u leasingu od istog leasing društva kao i on i teže ga oštetio. Osiguratelj je oštećenom vlasniku (točnije: njegovom leasing društvu) platio štetu na vozilu po kasko osiguranju i nakon toga tražio regres od M. Z.-a s naslova odgovornosti za uzrokovanu štetu, jer njegova odgovornost “...nije pokrivena obveznim osiguranjem, jer se radi o šteti koju je vlasnik vozila (leasing društvo) nanio samom sebi (na vozilu koje je oštećeno)...”
Uslijedila je parnica. I prvostupanjski i drugostupanjski sud su dali za pravo osiguratelju i naš „sretnik“ je bio prisiljen s osigurateljem sklopiti ugovor o otplati štete u mjesečnim obrocima, jer nije imao sredstava za platiti dug (u međuvremenu znatno porastao zbog zaračunatih kamata i troškova sporova). Dosada je otplatio cca polovicu duga. Tražio je od osiguratelja da mu, zbog promjene zakonske odredbe, oprosti preostali dug, ali je dobio odgovor da se dug ne može oprostiti, jer izmjena Zakona se ne odnosi na njegov slučaj pošto „...i dalje stoji da nema pokrića za vlastitu štetu, jer je jedno vozilo istoga vlasnika uzrokovalo štetu na drugom vozilu istoga vlasnika... izmjena Zakona se odnosi samo na položaj oštećene osobe (korisnika oštećenog vozila u leasingu), koji bi, ako je ugovaratelj osiguranja i ujedno korisnik vozila, kao treća osoba imao pravo na naknadu od osiguratelja kod kojega je vozilo kojim j ste Vi upravljali bilo osigurano od odgovornosti... Vaš dug je pak nastao u situaciji kad ste Vi bili štetnik, a ne treća osoba, na koju se odnosi odredba čl.22.st.10. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu“. Pita: ima li pravo tražiti prestanak plaćanja duga, jer se propis u međuvremenu promijenio.
Nažalost, M.Z. ne može prisiliti osiguratelja da mu oprosti dug, jer se radi o učinku presuđene stvari. No, ponašanje osiguratelja pokazuje da izmjena Zakona nije dovela do promjene svijesti nekih u osiguranju, koji očito nisu shvatili svrhu učinjene izmjene u Zakonu, a ta je: zaštititi interes korisnika leasinga kroz osigurateljno pokriće i kad je štetnik i kad je oštećena osoba.
