Učestalost provalnih krađa po prodavaonicama, bankama, poštama, kladionicama i slično nije zaobišla ni obična kućanstva. Vlasnici stanova i obiteljskih kuća sve češće su na meti provalnika i kradljivaca. I dok su nekada o osiguranju stvari kućanstva razmišljali tek kod odlaska na godišnji odmor, sada je sve više upita kako se osigurati od krađe odnosno provalne krađe, jer- dokazano je-provale se događaju i za vrijeme kratkotrajnog izbivanja vlasnika stanova ili obiteljskih zgrada iz tih prostorija. Isto tako, ljudi bi htjeli znati (upit čitatelja Č.V.) što im je činiti kad se provala doista i dogodi. Odgovore na postavljena pitanja zainteresirani mogu dobiti u poslovnicama osiguravajućih društava ili kod njihovih agenata. No, očito je da ta vrsta osigurateljnog proizvoda još uvijek nije-unatoč silnoj marketinškoj ofenzivi osiguravajućih društava općenito-pronašla pravi put do potencijalnih osiguranika. A radi se doista o vrlo dobrom, vrlo korisnom, vrlo potrebnom i vrlo jeftinom proizvodu. Rizik provalne krađe (u osiguranju kućanstva uključen je i rizik obične krađe, o čemu nešto više drugom zgodom) jeste krađa kod koje njen izvršitelj provali u zaključane prostorije stana u kojima se nalaze osigurane stvari: razbijanjem ili obijanjem vrata i prozora, provaljivanjem stropa, zidova i podova (već su zabilježeni i takvi slučajevi); otvori zaključane prostorije stana lažnim ključem ili kojim drugim sredstvom, neprimejtno se uvuče u stan ili se u njemu sakrije i izvrši krađu u vrijeme kada je stan bio zaključan; otvori stan pravim ključem ili njegovim duplikatom, ako je do istih došao na provalnički načina; uđe u zaključane prostorije stana kroz otvor koji za to nije određen, na pr. preko balkona (uz uvjet da to iziskiva od provalnika ulaganje određenog napora, kao što je pentranje po fasadi, donošenje ljestvica i sl.). Kad se osigurani slučaj dogodi, osiguranik je dužan bez odlaganja izvijestiti nadležno tijelo (MUP) i osiguratelja, bez odlaganja, navodeći što mu je sve ukradeno. Osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu u onom iznosu koliko iznosi vrijednost osiguranih a nestalih stvari, ali maksimalno do osigurane svote koja se ugovara i upisuje u policu osiguranja. Specifičnost je kod novca (što našeg čitatelja najviše i interesira): ako se nalazi nezaključan-gotov novac, vrijednosni papiri, drago kamenje, pravi biseri…osigurani su do 2,5 % od minimalne vrijednosti stvari kućanstva koja vrijedi na dan sklapanja ugovora o osiguranju. Ako se nalaze u zaključanim spremištima koja su osigurana od odnošenja (uzidani sefovi, i sl.) do 5% od gore navedene vrijednosti. Umjetnički predmeti i zbirke- osigurani su do 2,5% od minimalne vrijednosti stvari kućanstva dvosobnog stana. Naravno, ove vrijednosti vrijede općenito, što znači da se posebnim ugovaranjem mogu dogovoriti i osiguranja na veće vrijednosti i to unijeti u ugovor o osiguranju. Rok u kojemu osiguratelj mora isplatiti osigurninu jeste 14 (računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio), odnosno 30 dana (računajući od dana kad je osiguratelj primio odštetni zahtjev). Ako se utvrdi tko je provalnik, i ako se ukradene stvari nađu, onda je osiguranik dužan o tome izvijestiti osiguratelja i, ako nije izvršena isplata osigurnine, zadržava stvari, a ako je osiguratelj izvršio isplatu osigurnine, osiguranik je dužan stvari prepustiti osiguratelju ili ih otkupiti povratom primljene odštete. Kod provalne krađe pokriven je i rizik oštećenja građevinskih dijelova stana, ali najviše do 2 % od iznosa osiguranja stvari kućanstva, ali se može dogovoriti i veći iznos.